NAGRADE:

1. NAGRADA
Tečaj Doplera (ekstrakranijalni + TCD) KBC Sestre Milosrdnice 05.03 – 17.03.2018.

2. NAGRADA
Edukacija iz EEG -a na Zavodu za neurologiju KB Dubrava

3. NAGRADA
Tečaj neuromuskularnih bolesti u organizaciji KBC Zagreb Klinika za neurologiju 23.03.2018.

4. NAGRADA
Kotizacija za neurorehabilitacijski kongres, Osijek 09.05. – 12.05.2018.


POPIS:
ČETVRTAK  16.11.2017.

Dragana Mijatović, M.D., MSc1,2; Assoc. Prof. Željka Petelin Gadže, M.D., Ph.D.3; Filip Đerke4; Assist. Prof. Goran Mrak, M.D., Ph.D.5, Ratimir Petrović, M.D.6, Andrica Lekić, MSc.7
Does the invasive EEG monitoring and resective neurosurgical treatment have any impact on the quality of life in patients with pharmacoresistant epilepsy? – first insight

Andreja Bujan Kovač1, Željka Petelin Gadže1, Milan Radoš2, Sibila Nanković1, Vlatko Šulentić1, Ivana Čajić1, Magdalena Krbot Skorić1
1Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Zagreb, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Referentni Centar Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske za epilepsiju, 2Laboratorij za funkcionalno oslikavanje mozga, Hrvatski institut za istraživanje mozga, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Naša iskustva s upotrebom MAP07 programa u prijeoperativnoj dijagnostici bolesnika s farmakorezistentnom epilepsijom

Ivana Čajić, Željka Petelin Gadže, Sibila Nanković, Vlatko Šulentić, Andreja Bujan Kovač
Klinika za neurologiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Referentni centar Ministarstva zdravstva RH za epilepsiju, Zagreb, Hrvatska
Nuspojave antiepileptičke terapije

Zavoreo I, Miškov S, Bašić Kes V., Klinika za neurologiju, KBC Sestre milosrdnice
Parcijalni kompleksni epileptični napad ili psihogeni neepileptični napad u 24 godišnje bolesnice-prikaz slučaja

Ivica Miše N, Džamonja G
Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Split
Propriospinalni mioklonus: prikaz slučaja

Jelena Šarić Sučić 1,2, Stjepan Jurić 1,2, Silva Butković – Soldo 1,2
1 KBC Osijek, Klinika za neurologiju, 2 Medicinski fakultet Osijek
Seksualna disfunkcija u bolesnika s epilepsijom

Stojić I, Ivica M, Zavoreo I, Miškov S, Bašić Kes V
University Department of Neurology, University Hospital Centre “Sestre milosrdnice”, Zagreb
Case report – amyotrophic lateral sclerosis (ALS)

Dražen Ažman1, Pero Hrabač2, Vida Demarin3
Department of Neurology, General Hospital “Dr. J. Benčević”, Medical School of University of Osijek Education Base,  A. Štampara 42, Slavonski Brod, Croatia, drazen.azman@gmail.com, Croatian Institute for Brain Research, Medical School of University of Zagreb, Šalata 12, Zagreb, Croatia, International Institute for Brain Health, Ul. grada Vukovara 271/4, Zagreb, Croatia; Croatian Academy of Sciences and Arts, Zrinski trg 11, Zagreb, Croatia
Choosing an optimal ultrasound parameter for confirmation of carpal tunnel syndrome

 Dražen Ažman1, Milan Bitunjac1, Pero Hrabač2, Lidija Šapina1, Marija Ratković1, Vida Demarin3 Department of Neurology, General Hospital “Dr. J. Benčević”, Medical School of University of Osijek Education Base,  A. Štampara 42, Slavonski Brod, Croatia, drazen.azman@gmail.com
Croatian Institute for Brain Research, Medical School of University of Zagreb, Šalata 12, Zagreb, Croatia
International Institute for Brain Health, Ul. grada Vukovara 271/4, Zagreb, Croatia; Croatian Academy of Sciences and Arts, Zrinski trg 11, Zagreb, Croatia
Influence of anthropometric measures on carpal tunnel syndrome

Grbić Nevena, Jurašić Miljenka Jelena, Zadro Matovina Lucija, Hustić Ivana, Vukasović Rafaela, Bašić Kes Vanja
Bolest motornog neurona s bulbarnom afekcijom i

Milan Bitunjac, Marija Čandrlić*, Dražen Ažman, Marinko Dikanović, Gordana Lojen, Martina Galić, Marija Ratković
Odjel za neurologiju, Opća bolnica „Dr. J. Benčević“, Slavonski Brod
(*) Klinika za neurologiju, KBC Osijek
Obostrani sindrom gornje torakalne aperture u dvadesetogodišnjakinje

Antonija Krstačić , KBC „Sestre milosrdnice“, Klinika za traumatologiju
Medicinski fakultet Osijek, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku
Sindrom mišića piriformisa- neprepoznat uzrok boli u leđima?

Maro Vodopić; Igor Čupković; Andrijana Bogoje Raspopović; Marina Drobac; Denis Čerimagić
Odjel za neurologiju, Opća bolnica Dubrovnik, Dubrovnik, Hrvatska
Idarucizumab u konverziji dabigatran eteksilata i primjena trombolize kod pacijenta s akutnim moždanim udarom – prikaz slučaja

Dzenita Imamovic, Nihada Subasic, Admir Masic, Enra Mehmedika Suljic
Neurology Clinic, Clinical Center of University Sarajevo
Paraparesis spastica iatrogenes – case report

Marina Drobac¹; Josip Ljevak²; Andrijana Bogoje Raspopović¹; Maro Vodopić¹; Igor Čupković¹; Denis Čerimagić¹
¹Odjel za neurologiju, Opća bolnica Dubrovnik, Dubrovnik, Hrvatska, ²Klinika za neurologiju, KBC Zagreb, Zagreb, Hrvatska
Tromboza venskih sinusa mozga u ranoj trudnoći

David Bonifačić¹, Zlatko Kolić², Melita Kukuljan³, Duje Vukas², Vladimira Vuletić¹
¹ Klinika za neurologiju, Klinički Bolnički Centar Rijeka, ² Klinički zavod za radiologiju, Klinički bolnički Centar Rijeka, ³ Specijalna bolnica Medico, Rijeka
Velika nerupturirana aneurizma bazilarne arterije (BA) kao uzrok locked-in syndrome u bolesnika s akutnim opstruktivnim hidrocefalusom.

Andrijana Bogoje Raspopović; Maro Vodopić; Igor Čupković; Marina Drobac; Denis Čerimagić, Odjel za neurologiju, Opća bolnica Dubrovnik
Anti-MOG pozitivni LETM: prikaz slučaja

Bajto P, Vučina D, Džamonja G
Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Split
Klinička slika i etiologija mijelopatija u pacijenata hospitaliziranih u Klinici za neurologiju, KBC Split, od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2016. Godine

Ana Jadrijević-Tomas, Miljenka Jelena Jurašić, Iris Zavoreo, Vanja Bašić Kes
Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Zagreb
Neuroborelioza – pregled kliničkih pojavnosti neuroborelioze u KBC Sestre milosrdnice u 2017. godini

PETAK 17.11.2017.

Miljenka-Jelena Jurašić, Ana Jadrijević Tomas, Iris Zavoreo, Ivana Kobasić, Ivana Hustić, Vanja Bašić Kes
Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Vinogradska 29, Zagreb
Optički neuritis kod dvije bolesnice s NMO

Veselica Tomić G, Džamonja G
Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Split
Kada je umor dijagnoza a ne simptom bolesti: prikaz slučaja

Vesna Đermanović Dobrota1, Ingrid Prkačin2, Pero Hrabač3, Savko Dobrota4, Kristijan Peroš5, Martina Tomić1, Sandra Vučković Rebrina1, Ivona Kovačević6, Matea Kovačić6, Vanja Bašić Kes7
1 Poliklinika za komplikacije dijabetesa, KB Merkur- Sveučilišna klinika Vuk Vrhovac, Zagreb, Hrvatska, 2 Klinika za internu medicinu, KB Merkur, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska, 3 Hrvatski institut za istraživanje mozga, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska,
4 KBC Zagreb, Klinički zavod za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju, Zagreb, Hrvatska, 5 Poliklinika za dijabetologiju i endokrinologiju, KB Merkur- Sveučilišna klinika Vuk Vrhovac, Zagreb, Hrvatska, 6 Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
7 Klinika za neurologiju, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb, Hrvatska.
Razina homocisteina u serumu i promjene krvnog tlaka noću kao predictor vakularne demencije

Bago Rožanković Petra, Vučak Novosel Lovorka, Stojić Maristela
Zavod za neurologiju, Klinička bolnica Dubrava
Nemotorni simptomi u početnoj Parkinsonovoj bolesti u usporedbi s normalnim starenje

Autori: Svetlana Tomić, Danijela Skelac, Jagoda Kragujević, Tihana Gilman Kuric, Tomislav Pučić, Zvonimir Popović
Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Osijek, Osijek, Hrvatska
Medicinski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku, Osijek, Hrvatska
LCIG U TERAPIJI PARKINSONOVE BOLESTI – NAŠA ISKUSTVA

Buljan K, Pučić Tomislav, Pečvarac Vlatka
Arterijska hipertenzija i karotidna ateroskleroza kod starijih muškaraca

Milan Bitunjac, Marija Čandrlić*, Dražen Ažman, Marinko Dikanović, Gordana Lojen, Martina Galić, Marija Ratković
Odjel za neurologiju, Opća bolnica „Dr. J. Benčević“, Slavonski Brod
(*) Klinika za neurologiju, KBC Osijek
Cerebralni vaskulitis kao uzrok moždanog udara u pedesetoosmogodišnjaka

Verica Kralj, Petra Čukelj
Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb, Hrvatska
Epidemiologija cerebrovaskularnih bolesti u Hrvatskoj

Grbić Nevena, Jurašić Miljenka Jelena, Zadro Matovina Lucija, Hustić Ivana, Vukasović Rafaela, Bašić Kes Vanja
Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Klinika za neurologiju
Intrakranijalna dolihoektazija krvnih žila – samo slučajna dijagnoza bolesti krvnih žila mozga ili difuzna krvožilna bolest?

Ana Jadrijević-Tomas, Miljenka Jelena Jurašić, Iris Zavoreo, Vanja Bašić Kes
Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Vinogradska 29, 10000 Zagreb Fabryeva bolest – naša iskustva

David Bonifačić ¹, Vlatka Sotošek Tokmadžić ² , Lidija Tuškan-Mohar¹, Vladimira Vuletić¹, Natalia Kučić³
¹ Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Rijeka, ² Klinika za anesteziologiju i intenzivno liječenje, Klinički bolnički centar Rijeka, ³Zavod za fiziologiju i imunologiju, Medicinski fakultet u Rijeci
Uloga monocita i monocitnog kemoatraktivno proteina 1 (MCP-1) kao mogućeg ranog pokazatelja ishoda bolesti kod bolesnika s ishemičnim moždanim udarom

David Bonifačić ¹, Vlatka Sotošek Tokmadžić ², Valentino Rački ³ , Lidija Tuškan-Mohar¹, Vladimira Vuletić¹, Natalia Kučić ³
¹ Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Rijeka, ² Klinika za anesteziologiju i intenzivno liječenje, Klinički bolnički centar Rijeka, ³Zavod za fiziologiju i imunologiju, Medicinski fakultet u Rijeci
Vanilmandelična kiselina (VMA) i homovanilična kiselina (HVA) kao mogući prognostički biomarkeri u urinu oboljelih od ishemijskog moždanog udara

Antonija Švinger-Muić, Vesna Miholović, Emilija Erdeljac, Sanja Papić, Jasna Božić, Vinko Bubuć, Evin Jančić
Chorea, Hyperglycemia, Basal Ganglia Syndrom (C-H-BG) – case report

Vladimira Vuletic, Department of Neurology, University Hospital Dubrava, Zagreb
Duboka mozgovna stimulacija kod zadnjih 100 pacijenata s Parkinsonovom bolesti

Vladimira Vuletić, Ante Tolić, Klinika za neurologiju, KBC Rijeka, Rijeka
Darko Chudy, Zavod za neurokirurgiju, KB“Dubrava“, Zagreb
Deep brain stimulation for movement disorders-who,when,where and why?

Svetlana Tomić, Danijela Skelac, Jagoda Kragujević, Tihana Gilman Kuric, Tomislav Pučić, Zvonimir Popović
Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Osijek, Osijek, Hrvatska
Medicinski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku, Osijek, Hrvatska
LCIG u terapiji Parkinsonove bolesti –naša iskustva

Autori: Bago Rožanković Petra, Vučak Novosel Lovorka, Stojić Maristela
Zavod za neurologiju, Klinička bolnica Dubrava
Nemotorni simptomi u početnoj Parkinsonovoj bolesti u usporedbi s normalnim starenjem

Maja Relja i Vladimir Miletić
Referentni centar za poremećaja pokreta i heredodegenerativne bolesti Ministarstva zdravstva RH, Klinički bolnički centar, Neurološka klinika Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
KBC-Kišpatićeva 12, 10 000 Zagreb
Učinak botulinum toksina tipa A na kognitivne funkcija u bolesnika s cevikalnom distonijom

Duška Šklebar 1, Sandra Vučković Rebrina 1, Ivan Šklebar 2
Sveučilišna klinika Vuk Vrhovac, KB Merkur, Zagreb
Ambulanta za bol KB Sveti Duh, Zagreb
Inzulinski neuritis- prikaz slučaja

Sušak R¹, Popović Z¹, Gilman Kuric T¹, Čandrlić M¹, Jurić S¹, Vladetić M¹
¹University Hospital Centre Osijek, Department of Neurology, Osijek, Croatia
Non-convulsive status epilepticus – cause or the consequence of cardiogenic event?

Knežević Poljak L, Gilman Kuric T, Tomić S, Mišević S, Vukašinović Soljačić DŠ, KBC
Osijek, Klinika za neurologiju
MIASTENIJA GRAVIS U STARIJIH – prikaz slučaja


Ivana Hustić, Miljenka Jelena Jurašić, Ana Jadrijević Tomas, Iris Zavoreo, Vanja Bašić Kes
Klinika za neurologiju, KBC Sestre milosrdnice
Naša iskustva u primjeni alemtuzumaba u oboljelih od multiple skleroze
Alemtuzumab je humano monoklonalno protutijelo koje se koristi u liječenju, klinički i/ili radiološki dokazane, aktivne, relapsno-remitirajuće multiple skleroze u odraslih bolesnika.  Njegova učinkovitost dokazana je u studijama CARE-MS, CARE-MS II i CAMMS223, a rezultati upućuju na visoku učinkovitost u smanjenju broja relapsa i redukciju u povećanju onesposobljenosti bolesnika.
U našoj Klinici alemtuzumab se počeo primjenjivati u kolovozu 2015. godine od kada je sveukupno 10 bolesnika (8Ž/2M) sa visoko aktivnom multiplom sklerozom  liječeno ovim lijekom kao drugom linijom imunomodulacijske terapije; u 8 bolesnika su, za sada, primjenjena  dva ciklusa liječenja. Selekcija bolesnika provedena je s obzirom na pogoršanje kliničke slike (bolesnici su imali EDSS skor između 1.5 i 6.0) i prikazane aktivne lezije na neuroradiološkim nalazima središnjeg živčanog sustava. Alemtuzumab je primjenjivan,  nakon prethodne obrade bolesnika, u dva ciklusa sa razmakom od godine dana; u prvom ciklusu 12 mg lijeka tijekom pet dana, a u drugom 12 mg tijekom tri dana uz preporučenu premedikaciju. Praćenjem bolesnika utvrđeno je poboljšanje kliničke slike (bolesnici su imali EDSS skor između 0 i 3.5) uz inaktivnu bolest prema neuroradiološkim nalazima, a zabilježene nuspojave se uglavnom  odnose na blaže reakcije na infuziju lijeka, dok teže nuspojave nisu zamijećene.
Prema istraživanjima, alemtuzumab je trenutno najučinkovitiji lijek u liječenju visoko aktivne multiple skleroze koji ima dobar sigurnosni profil, a omogućuje povoljan klinički ishod u oboljelih bez naknadne uporabe drugih imunomodulacijskih lijekova.

 

Mateja Bošković, Melanija Barbir, Višnja Supanc, Zlatko Trkanjec,Vanja Bašić-Kes
Klinički bolnički centar “Sestre milosrdnice”
Incidencija fibrilacije atrija kod bolesnika s cerebrovaskularnim poremećajima
Uvod. Najčešći uzrok kardioembolijskog moždanog udara je fibrilacija atrija. Rizik razvoja kardioembolijskog moždanog udara raste s trajanjem fibrilacije atrija, istodobnim postojanjem hipertenzije i zatajenja srca.
Metode. U ovom istraživanju prospektivno su analizirani bolesnici hospitalizirani na Klinici za neurologiju Kliničkog bolničkog centra “Sestre milosrdnice” u periodu od 01.01.2017.-30.09.2017. zbog ishemijskog moždanog udara,tranzitorne ishemijske atake ili cerebrovaskularne insuficijencije. Svim bolesnicima je učinjen EKG te su odvojeni bolesnici s registriranom fibrilacijom atrija.
Rezultati. U istraživanje je uključeno 188 bolesnika,  kod 20.7 % ( 39) je verificirana fibrilacija atrija. Kod 61.5% (24) u terapiju je  uveden NOAC, a kod 35.9% ( 14) je uvedena peroralna varfarinska terapija.
Zaključak. Incidencija fibrilacije atrija u našem istraživanju je u skladu s dosadašnjim izvjestajima incidencije fibrilacije atrija kod bolesnika s cerebrovaskularnim poremećajima.


OPIS PREMA TEMI:
EPILEPSIJE
Does the invasive EEG monitoring and resective neurosurgical treatment have any impact on the quality of life in patients with pharmacoresistant epilepsy? – first insight

Dragana Mijatović, M.D., MSc1,2; Assoc. Prof. Željka Petelin Gadže, M.D., Ph.D.3; Filip Đerke4; Assist. Prof. Goran Mrak, M.D., Ph.D.5, Ratimir Petrović, M.D.6, Andrica Lekić, MSc.7

1Istrian Health Center, Umag Section, Umag, Croatia
2 School of Medicine, University of Rijeka, Croatia
3Department of Neurology, University Hospital Centre Zagreb, School of Medicine, University of Zagreb, Referral Centre for Epilepsy of the Ministry of Health of the Republic of Croatia
4School of Medicine, University of Zagreb, Croatia, student
5Department  of   Neurosurgery,   University  Hospital   Centre   Zagreb,   School   of Medicine, University of Zagreb
6Department of Nuclear Medicine and Radiation Protection, University Hospital Zagreb
7Department of Basic Medical Sciences, Faculty of Health Studies, University of Rijeka

Abstract

After invasive EEG monitoring and the invasive neurosurgical treatment (resective surgery) thereare possible neuropsyhologic outcomes such as memory outcome, language outcomes and psychiatric outcomes. The QOLIE-31 is a self- completed questionnaire wich contains seven subscales which address the following aspects: emotional well-being, social functioning, energy/fatigue, cognitive functioning, seizure worry, medication effects and overall quality of life (QOLIE).

The our study aimed to examine quality of life in patients with pharmacoresistant epilepsy who had undergone invasive EEG monitoring through the application of the quality of life in epilepsy (QOLIE-31) scale.

An indenpendent-samples t-test was conducted to compare the two groups of patients in terms of personal specifications, scores and dimensions of the quality of life. There was no statistically significant difference in the QoLIE scores for patients who had undergone invasive EEG monitoring with pharmacoresistant epilepsy patients who had not undergone neurosurgical procedures.

Key Words: invasive EEG monitoring, pharmacoresistant epilepsy, QOLIE-31

Naša iskustva s upotrebom MAP07 programa u prijeoperativnoj dijagnostici bolesnika s farmakorezistentnom epilepsijom

Andreja Bujan Kovač1, Željka Petelin Gadže1, Milan Radoš2, Sibila Nanković1, Vlatko Šulentić1, Ivana Čajić1, Magdalena Krbot Skorić1

1Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Zagreb, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Referentni Centar Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske za epilepsiju
2Laboratorij za funkcionalno oslikavanje mozga, Hrvatski institut za istraživanje mozga, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

SAŽETAK: Epilepsija je kronična bolest središnjeg živčanog sustava sa incidencijom od 1% i samim time jedna je od najučestalijih neuroloških bolesti. U velikog broja oboljelih od epilepsije se pravilnim odabirom antiepileptika, može postići zadovoljavajuća kontrola epileptičkih ataka, ali čak 25-35%    bolesnika   ima farmakorezistentnu formu bolesti. Ti su bolesnici kanditati za operativno liječenje epilepsije kod kojih se provode etablirane resektivne i diskonekcijske metode, rjeđe i minimalno invazivno neurokirurško liječenje u vidu implantacije vagusnog stimulatora. Iznimno je važna pažljiva prijeoperativna selekcija kandidata sa ciljem definiranja jasne semiologije napadaja, epileptogene lezije i zone, simptomatogene zone, iritativne zone, iktalne zone i zone potencijalnog funkcionalnog neurološkog deficita, poglavito ukoliko su one lokalizirane u neposrednoj blizini elokventnih regija. Bolesnicima koji se razmatraju za kirurgiju epilepsija potrebno je učiniti obradu prema preoperativnom algoritmu, a ista je podijeljena na Fazu I i Fazu II. Faza I obuhvaća neinvazivnu dijagnostiku, odnosno video-EEG poligrafsko snimanje, preoperativno neuropsihološko testiranje, MR mozga 3T (magnetska rezonanca) sa specijaliziranim tehnikama snimanja uključujući MR spektroskopiju, funkcijski MR mozga s MR traktografijom te MR hipokampalnom volumetrijom, postprocesuiranje MR-a mozga, iktalni SPECT mozga (jednofotonska emisijska kompjutorizirana tomografija, eng. Single-photon Emission Computed Tomography), PET mozga (tomografija emitiranih pozitrona, eng. Positron Emission Tomography) te opcionalno MEG (magnetoencefalografija) uz MSI (eng. “Magnetic Source Imaging“, odnosno koregistracija MR-a i MEG-a) koji su dostupni u rijetkim tercijarnim centrima za epilepsiju. Faza II obuhvaća invazivne metode kao što je Wada test te semi-invazivno monitoriranje upotrebom sfenoidalnih elektroda ili invazivno EEG monitoriranje upotrebom subduralnih strip i grid elektroda i dubokih elektroda uz postupak kortikalne stimulacije.

Najznačajnija neuroradiološka procedura u pravilnom odabiru bolesnika za resektivno neurokirurško liječenje je MR mozga 3T (magnetska rezonancija). Unatoč aparatu visoke razlučivosti (3T) određeni broj nalaza MR-a mozga se opisuje kao negativne konvencionalnim vizualnim analizama (MR-). Postprocesiranje slika MR-a („MAP07 – Morphometric Analysis Program“) predstavlja novu sofisticiranu dijagnostičku proceduru. Programom se obrađuju podaci dobiveni MR-om 3T, odnosno isti se prvo uspoređuju sa normativnim vrijednostima sustava, potom koregistriraju, usrednjavaju i interpoliraju pomoću tri statističke mape („extension image“, „junction image“ i „thickness image“). „Extension image“ prikazuje abnormalno prodiranje sive tvari u bijelu tvari, „junction image“ nejasan spoj između sive i bijele tvari, a „thickness image“ ukazuje na abnormalnu debljinu kortikalnog sloja. Program također omogućava kreiranje serija zakrivljenih površina koje prikazuju strukturu mozga na različitim dubinama paralelnim s površinom korteksa – metoda „curvilinear reformatting“, u slojevima razmaknutim za 2 mm, a koji predstavljaju površinu mozga na različitim dubinama, počevši od 0. sloja do dubine od 30 mm. Navedene postprocesne mape olakšavaju detekciju kao i lokalizaciju fokalnih kortikalnih displazija i drugih grešaka migracije neurona. Upotrebom programa također je moguće učiniti i hipokampalnu morfometriju kao i kvantitativnu FLAIR analizu hipokampusa čime se može sigurnije postaviti dijagnoza meziotemporalne skleroze, odnosno prepoznati glavni radiološki kriterij, a to je atrofija hipokampusa, tj. smanjenje volumena istog, kao i promjene FLAIR intenziteta signala u području amigdala i hipokampusa. Dodatno se MAP07 može koristiti u SISCOM analizi (eng. Subtraction Ictal SPECT CO-registered to MRI) kojom se provodi koregistracija metaboličkih procesa vezanih uz interiktalnu i iktalnu aktivnost s njihovom morfološkom podlogom.

U ovom radu prikazati ćemo iskustva djelatnika Referentnog Centra Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske za epilepsiju s primjenom MAP07 programa u preoperativnoj dijagnostici bolesnika sa epilepsijom i selekciji kandidata za aktivno neurokirurško liječenje.

Ključne riječi: epilepsija, MR mozga, MAP07 postprocesiranje, preoperativna obrada

Nuspojave antiepileptičke terapije

Ivana Čajić, Željka Petelin Gadže, Sibila Nanković, Vlatko Šulentić, Andreja Bujan Kovač

Klinika za neurologiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Referentni centar Ministarstva zdravstva RH za epilepsiju, Zagreb, Hrvatska

Nuspojava je svaka štetna i neželjena reakcija na lijek. Nuspojave kod primjene antiepileptičke terapije (AET) su česte, mogu imati značajan utjecaj na kvalitetu života te mogu pridonijeti neuspjehu liječenja čak kod 40% bolesnika. Antiepileptik prvog izbora mora imati najveću vjerojatnost da bude učinkovit i najmanju vjerojatnost da izazove nuspojave. Većina nuspojava su ovisne o dozi i reverzibilne. Neke mogu biti prisutne tek prvih nekoliko tjedana po uvođenju AET te se u tom slučaju preporučuje vrlo polagano uvođenje lijeka. Novi AET nešto rjeđe imaju nuspojave ovisne o dozi, imaju manje interakcija i jednostavniju farmakokinetiku, no ne smijemo zaboraviti da mogu imati i nove nuspojave koje se mogu javiti kod kronične primjene. Primjer su felbamat, vigabatrin i retigabin kod kojih su se uočile ozbiljne nuspojave tek nakon duže primjene. Klinička prezentacija nuspojava je vrlo varijabilna i mora se postaviti sumnja kada se pojavi bilo kakva neuobičajna manifestacija nakon uvođenja AET. Bitno je izbjegavati istovremeno i brzo uvođenje AET, uz poseban oprez prvih nekoliko mjeseci. U budućnosti, farmakogenetički podatci i određivanje polimorfizam jednog nukleotida moglo bi pomoći pomoći pri utvrđivanju genetske predispozicije za razvoj nuspojava.

Pojednostavljena podjela nuspojava je na one koje su ovisne o dozi (predvidljive) i na one koje nisu ovisne o dozi (nepredvidljive) tzv. idiosinkratske reakcije koje mogu varirati od blagog osipa pa sve do po život opasih kožnih reakcija poput Stevens-Johnson sindroma (SJS), toksične epidermalne nekrolize (TEN) i DRESS (Drug Reaction with Eosinophilia and Systemic Symptoms) sindroma kojeg karakterizira duže razdoblje latencije. Rano prepoznavanje simptoma i prekid AET je nužno da se spriječi potencijalno fatalan ishod.

Prikazat ćemo tri bolesnika s različitim kliničkim prezentacijama nuspojava – akutno hepatalno zatajenje koje je zahtjevalo transplantaciju jetre inducirano valproatima (VPA), hiponatrijemija, vrtoglavica, mučnina, povraćanje, glavobolja, umor i zamćen vid uslijed terapije okskarbazepinom (OXC), te psihotični poremećaj induciran levetiracetamom (LEV).

Parcijalni kompleksni epileptični napad ili psihogeni neepileptični napad u 24 godišnje bolesnice-prikaz slučaja

Zavoreo I, Miškov S, Bašić Kes V.

Klinika za neurologiju, KBC Sestre milosrdnice

Kompleksni parcijalni napadi su najčešći oblik epileptičnih napada u odrasloj populaciji. Povezani su s fokalnom moždanom disfunkcijom. Klinički se ne prezentiraju gubitkom svijesti, no percepcija okoline je promijenjena što ih razlikuje  od jednostavnih parcijalnih napada. Bolesnici s ovom vrstom napada klinički se prezentiraju obiljem simptoma koji uključuju stereotipne pokrete ili ponašanje, paroksizmalne napade anksioznosti, somatizaciju, bizarni afekt kao i promjene mentalnih funkcija. Psihogeni neepileptični napadi najčešće su posljedica psihičkog stresa ili pogoršanja psihijatrijske bolesti, a klinički se prezentiraju poput epileptičnog napada, no nisu povezani s poremećajem elektokortikalne aktivnosti.

U našem radu prikazujemo slučaj bolesnice stare 24 godine kojoj je tijekom 2010 . dijagnosticirana multipla skleroza koja se klinički manifestirala poremećajem vida i monoparezom desne noge.Tijekom 2015. postavljena joj je dijagnoza borderline sindroma, u 6/2016. liječena je na našoj Klinici pod slikom parcijalnog kompleksnog epileptičnog napada, pokazana je fokalna moždana disfunkcija lijevo temporalno ( na MR u tom području jukstrakortikalna demijelinizacijska lezija), a 9/2016. je zaprimljena u psihijatrijsku ustanovu zbog pogoršanja bolesti. Tijekom hospitalizacije na psihijatrijskoj Klinici j eprema opisu imala psihogene epileptične napadae, koji su po premještaju na našu Kliniku regredirali uz uredan nalaz EEG-a.

U bolesnice postoji patomorfološka podloga za epileptične napade uz dokazanu fokalnu moždanu disfunkciju, no s pogoršanjem psihijatrijskog statusa došlo je i do razvoja psihogenih napada. Radi se o kompleksnoj patologiji te je potrebna pažljiva klinička I elektofiziološka procjena ovakvih bolesnika.

Propriospinalni mioklonus: prikaz slučaja

Ivica Miše N, Džamonja G

Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Split

Uvod: Autori prikazuju slučaj bolesnice s propriospinalnim mioklonusom (PSM). Prikaz slučaja: 40-godišnja bolesnica, prosvjetna djelatnica, primljena je u našu kliniku zbog naglo nastalih nevoljnih kretnji u području trupa i proksimalnih dijelova udova. Dva tjedna prije imala je stresnu situaciju na poslu, uz nastup bolova u desnoj ruci. Kod pregleda se opažaju iregularni, kratkotrajni, mioklonički trzaji mišića trupa i proksimalnih dijelova udova, najviše lijeve natkoljenice, bez drugih ispada u općem i neurološkom statusu. Mioklonizmi su se isključivo javljali u sjedećem ili ležećem položaju, neovisno od vanjskih podražaja, nikad u području lica. Nalazi učinjenih laboratorijskih testova su bili u okviru referentnih vrijednosti. Magnetska rezonacija (MR) nije prikazala žarišnih promjena parenhima mozga i/ili kralježničke moždine; tek je na vratnoj kralježnici registrirana multisegmentalna diskopatija, najizraženija u razini C4/C5 s formiranim desnostranim, dorzolateralnim disk-osteofit kompleksom. U EEG nalazu nije bilo specifičnih epileptiformnih promjena. Nakon uvođenja klonazepama u dozi od 4 mg na dan mioklone diskinezije su postupno regredirale, kao i bolni sindrom desne ruke.

Rasprava: PSM je hiperkinetski poremećaj pokreta s ponavljajućim, obično fleksornim, aritmičnim, kratkim trzajima trupa, kukova i koljena (aksijalna muskulatura). Smatra se rijetkim oblikom spinalnog mioklonusa – do sada je u literaturi objavljeno manje od 200 slučajeva. Pretpostavlja se da ga generiraju impulsi nastali u kralježničkoj moždini koji se šire u kranijalne i kaudalne miotome preko propriospinalnih putova. Tradicionalno se etiološki dijelio u idiopatski (do 80%) i simptomatski (dokazano strukturno oštećenje kralježničke moždine) oblik. U zadnje vrijeme se sve više vjeruje da su mnogi slučajevi PSM-a zapravo funkcionalni poremećaji pokreta, a što bi, obzirom na psihičku traumu u anamnezi, mogao biti slučaj i kod naše pacijentice.

Seksualna disfunkcija u bolesnika s epilepsijom

Jelena Šarić Sučić 1,2, Stjepan Jurić 1,2, Silva Butković – Soldo 1,2

  • KBC Osijek, Klinika za neurologiju 2 Medicinski fakultet Osijek

Seksualno zdravlje je stanje fizičkog, emocionalnog, mentalnog i socijalnog blagostanja seksualnosti. Seksualna disfunkcija je poremećaj želje, uzbuđenja, orgazma i osjećaja ugode u seksualnom odnosu, koji je klasificiran u 10. reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (kratica: MKB-10) od F52.0- F52.9. Prevalencija seksualne disfunkcije u bolesnika s epilepsijom je između 38 – 71%. Na Klinici za neurologiju KBC Osijek smo proveli istraživanje 48 bolesnika s idiopatskom epilepsijom i usporedili sa zdravom populacijom. Koristili smo “The Arizona Sexual Experiences Scale” (ASEX), user – friendly skalu s 5 pitanja kojima se ocjenjuju pojedine komponente seksualnog života, te su mogući rezultati između 5 i 30 bodova, gdje veći broj bodova znači veći stupanj seksualne disfunkcije. Isključili smo sve bolesnike s ozbiljnom organskom ili psihičkom bolešću. Rezultati su pokazali da je seksualna disfunkcija češća u žena, u starijih bolesnika s epilepsijom, u bolesnika s fokalnom epilepsijom i u bolesnika koji uzimaju više antiepileptika. U usporedbi sa zdravom populacijom seksualna disfunkcija je češća u žena i starijih bolesnika s epilepsijom. Obzirom na navedeno mišljenja smo da prepoznavanjem navedenog problema možemo pomoći pacijentima bihevioralnim pristupom, korekcijom doze i same antiepileptičke terapije.

NEUROMUSKULARNE BOLESTI
 Case report – amyotrophic lateral sclerosis (ALS)

 Stojić I, Ivica M, Zavoreo I, Miškov S, Bašić Kes V

University Department of Neurology, University Hospital Centre “Sestre milosrdnice”, Zagreb

ALS is a progressive motor neuronal disease.The diagnosis is still based solely on the progressive clinical picture and the exclusion of other diseases that may cause similar or the same simptoms. About 10% patients of the disease has slow progression.

Clinical history: A 69 years old female addmitted to the hospital with simptoms that started in 2011 with the weakness of the muscles. She has a slow but constant progression of difficulties

Examination: asthenic figure with diffuse muscle hypotrophy, predominantly on upper limbs. Correspondingly with atrophy, muscle strenght was weakened. Withouth visible fasciculations on the trunk and limbs. MTR were facilitated, PAT to subclonus.

  1. masseter reflex was appropriate.

Special studies: MRI of the brain and MRI angiography were normal, prostigmine test was negative, AChR and MuSK antibodies were negative, MSCT of torax was normal. TSH, PTH, the swallowing act and gastroscopy were normal, PET CT was normal, paraneoplastic antibodies and tumor markers were normal. Molecular genetic testing on SMA, MELAS, MERF were negative, myoglobin in urine was normal.

Electrophoresis and immunoelectrophoresis of serum proteins, cryoglobulin were negative. Biopsy of the left m. deltoideus- findings were normal. MRI of cervical, thoracal and LS showed degenerative changes.

Complete blood picture, biochemistry, EEG, VEP, BAER, CDFI, TCD were normal. EMNG speaks in favor of acute and chronic damage of motor neurons. Neurography on upper and lower limbs was normal.

EMG- at rest pathological spontaneous activity of fibrilation and PSW on all examined UL and LL myotoms, and in paravertebral muscles in lumbar segment myotonic outbreak, fasciculations, also in cervical segment.

Chronic changes are registered in activation. The whole clinical picture and EMNG confirmed ALS.

 

Choosing an optimal ultrasound parameter for confirmation of carpal tunnel syndrome

 Dražen Ažman1, Pero Hrabač2, Vida Demarin3

  1. Department of Neurology, General Hospital “Dr. J. Benčević”, Medical School of University of Osijek Education Base, A. Štampara 42, Slavonski Brod, Croatia,azman@gmail.com
  2. Croatian Institute for Brain Research, Medical School of University of Zagreb, Šalata 12, Zagreb, Croatia
  3. International Institute for Brain Health, Ul. grada Vukovara 271/4, Zagreb, Croatia; Croatian Academy of Sciences and Arts, Zrinski trg 11, Zagreb, Croatia

INTRODUCTION: Ultrasound (US) is becoming increasingly used as an additional tool for evaluation of carpal tunnel syndrome (CTS) in a routine clinical practice.

Although a large number of studies have been done in order to find an optimal US

parameter, to our knowledge, a possibility of constructing a complex US parameter with potentially improved diagnostic value has not yet been addressed. The aim of this research was to evaluate and compare existing simple and complex ultrasound parameters to find an optimal one for use in routine clinical practice.

METHODS AND PATIENTS: Eighty eight patients with CTS and 78 asymptomatic participants were enrolled in the study. All participants went through clinical, neurophysiologic and ultrasound examination. During US examination, median nerve (MN) cross-sectional area and diameter were measured on 4 anatomical levels. Two- level parameters were derived from individual measures. Also, a multi-component index was constructed via regression analysis. Diagnostic values of all US parameters, as well as their reference values, were calculated by using ROC curves and AUC values. The evaluated parameters were compared based on their AUC values, sensitivity and specificity.

RESULTS:

Among the simple US parameters inlet cross-sectional area (CSA), inlet circumference and outlet cross-sectional area had the best AUCs (0.969, 0.958 i 0.934; p < 0.001), sensitivity (89,8%, 90,9% i 84,1%; p < 0.001) and specificity (96,2%, 91% i 88,5%; p < 0.001). Analysis of two-level parameters resulted in highest AUC for inlet-outlet mean (0.984; p < 0.001) with very good sensitivity and excellent specificity (100%, p < 0.001). Complex, regression-based ultrasound index yielded marginaly higher AUC (0.989; p < 0.001) compared to previously mentioned parameters.

CONCLUSION: According to results of our study, inlet-outlet mean CSA (IOM) may be a simple and a reliable parameter in confirmation of CTS. Complex multi- component regression-based index provided in our sample even better diagnostic characteristics compared to IOM. However, it is overly complicated to acquire and time-consuming, thus making the inlet-outlet mean CSA an optimal US parameter in routine CTS confirmation.

Influence of anthropometric measures on carpal tunnel syndrome

Dražen Ažman1, Milan Bitunjac1, Pero Hrabač2, Lidija Šapina1, Marija Ratković1, Vida Demarin3

  1. Department of Neurology, General Hospital “Dr. J. Benčević”, Medical School of University of Osijek Education Base, A. Štampara 42, Slavonski Brod, Croatia,azman@gmail.com
  2. Croatian Institute for Brain Research, Medical School of University of Zagreb, Šalata 12, Zagreb, Croatia
  3. International Institute for Brain Health, Ul. grada Vukovara 271/4, Zagreb, Croatia; Croatian Academy of Sciences and Arts, Zrinski trg 11, Zagreb, Croatia

INTRODUCTION

Carpal tunnel syndrome is the most common entrapment neuropathy caused by compression of median nerve (MN) in the carpal tunnel. In majority of cases it is considered to be idiopathic. Clinical presentation usually includes paresthesia and pain in the affected hand (usually prominent during the night), hypesthesia in the median nerve distribution and weakness of muscles innervated by the median nerve. Various risk factors have been previously proposed and evaluated. We present here our results on the relation of anthropometric measures – body mass index (BMI) and wrist circumference (WC) – with CTS and its characteristics.

METHODS/PATIENTS

A total of 88 CTS patients and 78 healthy controls were included in our study and the same number of hands were evaluated. Historical-objective-distribution (HiObDb) scale was used for clinical symptom quantification. Wrist circumference was measured at the distal wrist crease. Additionally, provocative tests (Hoffmann-Tinel and Phalen) were assessed. EMNG was performed and, based on findings severity, patients were classified into 6 categories (0-5). Ultrasound of the carpal tunnel was used to obtain MN measures on 4 anatomical levels – forearm, carpal tunnel inlet, mid-tunnel and tunnel outlet.

RESULTS

Significant difference was found in BMI (p < 0.001) between the CTS and control group with mean values of 29.4kg/m2 and 26.1kg/m2, respectively. Higher mean BMI was found in Tinel positive patients as well as with HiObDb stage (both p<0.001), but mean was not significantly different for Phalen’s sign or presence of pain. Correlation of BMI and EMNG grade was also found. All ultrasound parameters except inlet- outlet ratio and mid-tunnel cross sectional area significantly correlated with BMI. There was also significant difference in wrist circumference (p < 0.001) between both groups with mean values of 17.8cm and 16.8cm in CTS and control groups, respectively. Finally, ROC curve analysis for BMI and WC showed higher sensitivity of wrist circumference (58.7% vs 46%) and higher specificity of BMI (88.5% vs 68%) in confirmation of CTS.

CONCLUSION

Anthropometric measures – BMI and wrist circumference – may play a role in development of carpal tunnel syndrome. While obesity seems to be a risk factor for CTS, impact of wrist size on CTS is less clear.

Bolest motornog neurona s bulbarnom afekcijom 

Grbić Nevena, Jurašić Miljenka Jelena, Zadro Matovina Lucija, Hustić Ivana, Vukasović Rafaela, Bašić Kes Vanja

Bolesti motoneurona se očituje progresivnom degeneracijom kortikospinalnog trakta, stanica prednjeg roga leđne moždine, bulbarnih motornih jezgara ili njihovom kombinacijom. Simptomi obuhvaćaju ukočenost, nespretnost, neobične pokrete, slabost i atrofiju mišića, fascikulacije i mišićne grčeve, i to prvo u šaci, stopalu ili jeziku. Dijagnoza podrazumijeva isključivanje ostalih bolesti pomoću neuroradioloških pretraga i laboratorijskih testova.

Prikazujemo slučaj 62-godišnjeg bolesnika koji se hospitalizira radi parestezija u gornjim i donjim ekstremitetima po tipu čarapa i rukavica koji traju unatrag godinu i pol. Uz to primjetio je smanjenje mišića podlaktica, šaka i potkoljenica, prvo lijevo pa ubrzo i desno. Unatrag par mjeseci primjetio je i povremene trzajeve m.kvadricepsa lijevo. Bolesnik je dijabetičar na peroralnoj terapiji unatrag 6 godina. Prije 9 mjeseci obrađivan zbog infiltrata na plućima, tumorski markeri su bili uredni. U obiteljskoj anamnezi izdvajamo da su mu otac i brat umrli od karcinoma pluća, a najmlađa kćer boluje od dijabetesa. Bolesnik je pušač, a unatrag godinu dana nenamjerno  je izgubio na težini 12 kg. Pregled potvrđuje atrofiju navedenih mišića uz oslabljene reflekse desne ruke i lijevih ekstremiteta uz fascikulacije jezika. Tumorski markeri, RTG prsnog koša i MSCT mozga su bili uredni dok MSCT-LS pokaže protruziju diska u razini L4-L5. EMNG govori u prilog akutnog i kroničnog gubitka motornog neurona na rukama otvorene etiologije. Bolesniku se potom učini MR-vratne kralježnice koji je pokazao protruzije u razinama C5-C6 te C6-C7 uz kompresivnu medulopatiju te mijelopatiju. Neurokirurg indicira operativno liječenje. U konačnici, fascikulacije jezika za sada nisu dobile odgovarajuće objašnjenje pa je bolesnika potrebno  nadalje pratiti.

Ključne riječi: bolest motoneurona; ALS; cervikalna spondiloza; medulopatija; parestezije

Obostrani sindrom gornje torakalne aperture u dvadesetogodišnjakinje 

Milan Bitunjac, Marija Čandrlić*, Dražen Ažman, Marinko Dikanović, Gordana Lojen, Martina Galić, Marija Ratković

Odjel za neurologiju, Opća bolnica „Dr. J. Benčević“, Slavonski Brod (*) Klinika za neurologiju, KBC Osijek

Uvod:

Sindrom gornje torakalne aperture (TOS, thoracic outlet syndrome) je skup simptoma koji nastaju kao posljedica kompresije i/ili iritacije brahijalnog pleksusa, potključne arterije ili potključne vene. Ovo se događa na mjestu njihova izlazišta iz toraksa između klavikule i prvog rebra.

Prema Blanchardu i sur. (1992), TOS se može razvrstati u slijedeće etiološke skupine: neurogeni, arterijski, venski, posttraumatski te sindrom m. scalenus anticusa. Neurogeni tip je najčešća vrsta TOS-a i ovom tipu pripada otprilike 95% svih slučajeva. Arterijski tip obuhvaća oko 1% svih pacijenata sa TOS-om, a venski tip preostalih oko 4%. Obostrani TOS ima manju učestalost od unilateralnog TOS-a. Ovdje opisujemo slučaj unilateralnog arterijskog TOS-a s kontralateralnim subkliničkim arterijskim TOS-om.

Opis slučaja:

Dvadesetogodišnjakinja se javila u našu ambulantu s anamnezom intermitentnih i intenzivnih bolova u desnoj ruci, praćenih edemom, cijanozom i slabošću ruke.

Također je navodila i povremenu pojavu jake glavobolje i mučnine.

Fizikalnim pregledom utvrđena je napetost mišića desne strane vrata, ograničenost pokreta desne ruke praćenih s boli i hiperestezijom čitave desne ruke. Arterijske pulzacije su pri opuštenoj i aduciranoj ruci bile prisutne. Roosov test je bio pozitivan na desnoj ruci i marginalno pozitivan na lijevoj. U Adsonovom testu registrirane su reducirane arterijske pulzacije na obje ruke.

Laboratorijske vrijednosti, RTG vratne kralježnice i prsnog koša, CT i MR mozga, elektromioneurografija i UZV karotida su bili uredni. Nadalje, CDFI arterija desne ruke bio je uredan u položaju adukcije, ali je pokazivao smanjenu amplitudu i bifazični spektar u položaju abdukcije i elevacije.

Dijagnoza TOS-a konačno je potvrđena kada je učinjen DSA obje potkoljučne arterije u položajima adukcije i abdukcije. Nalaz je bio uredan kada su ruke bile aducirane uz trup. Ipak, u položaju elevacije i unutrašnje rotacije ruku, jasno je prikazana obostrana kompresija potključne arterije na mjestu njihovog kontakta s gornjim rubovima klavikula. Pacijentica je upućena na fizikalnu terapiju te su joj propisani analgetici. Planirano je i kirurško liječenje.

Zaključak:

Postavljanje dijagnoze TOS-a je otežano nepostojanjem univerzalnog dijagnostičkog testa koji bi obuhvatio sve etiološke tipove. Presudna dijagnostička pretraga koja je omogućila ispravnu dijagnozu u opisanom slučaju bila je digitalna subtrakcijska angiografija. Postavljanje ispravne dijagnoze nužno je za odabir optimalnog terapijskog pristupa.

Sindrom mišića piriformisa- neprepoznat uzrok boli u leđima?

Doc. dr.sc. Antonija Krstačić

 KBC „Sestre milosrdnice“, Klinika za traumatologiju

Medicinski fakultet Osijek, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku

Sindrom mišića piriformisa (SMP) je živčano-mišićni poremećaj uzrokovan kompresijom ishijadičnog živca u infrapiriformnom kanalu i karakteriziran povremenim bolovima tipa ishialgije, mravinjanjem i hipoestezijama u glutealnoj regiji i duž inervacijskog područja ishijadičnog živca u donjem dijelu natkoljenice i u nozi.

SMP je čest uzrok bolova u donjem dijelu leđa.

Procjene učestalosti piriformis sindroma variraju do oko 5 posto slučajeva. Javlja se češće kod žena nego kod muškaraca. Dijagnosticiranje je često otežano. Sindrom mišića piriformisa često nije uključen u diferencijalnu dijagnozu boli u leđima i nogama. Za sada nema konsenzusa oko dijagnostičkih kriterija SMP. Konačna dijagnoza se postavlja na temelju pacijentovih simptoma i fizikalnog pregleda te se nažalost često postavlja isključivanjem drugih mogućih uzroka boli u predjelu donjeg dijela leđa, poput hernije diska, degenerativne bolesti kuka, tumora leđne moždine, ginekoloških bolesti i dr.

Pacijenti  javljaju bol u glutealnoj regiji, koja se može širiti u noge i pojačava se sjedenjem. Sjedenje duže vrijeme obično je neugodno i postaje nepodnošljivo.

Manevri za testiranje sindroma mišića piriformisa uključuju Freibergov manevar za istezanje piriformnog mišića, FAIR manevar (fleksija – adukcija – unutrašnja rotacija), test peta-koljeno, Lassegueov test, Beattyjev manevar kontrakcije protiv otpora, i Paceov znak.

Radiološka i elektrofiziološka dijagnostika sindroma mišića piriformisa uključuje magnetsku rezonancu (MR) lumbalne kralježnice i MR zdjelice sa posebnim osvrtom na piriformni mišić – radi otkrivanja bilo kakve morfološke abnormalnosti piriformnog mišića te mjerenja njegovih dimenzija.

Elektromiografsko (EMG) ispitivanje uključuje miografiju mišića nogu i piriformnog mišića tijekom FAIR manevra, a neurografska analiza (ENG) uključuje neurografiju motornih i senzorni živaca nogu, s posebnim osvrtom na živac ishiadikus. Liječenje piriformis sindroma je usmjereno na vježbe istezanja pelvitrohanterne muskulature i primjenu fizikalne terapije uz primjenu protuupalnih lijekova i/ili mišićnih relaksanasa. U težim slučajevima mogu se primijeniti injekcije anestetika i kortikosteroida. U zadnje vrijeme sve je popularnija primjena botulinum toksina, koji se upotrebljava kod upornijih slučajeva gdje konzervativan tretman nije bio uspješan. U najtežim slučajevima indicirano je operativno liječenje. Zaključno, sindrom mišića prirformisa treba razmotriti u diferencijalnoj dijagnozi bolesnika s bolovima u donjem dijelu leđa. Rano prepoznavanje i dijagnostika piriformnog sindroma, ubrzava i povećava postotak uspješnog izliječenja bolesnika sa bolovima u donjem dijelu leđa.

Literatura:

  1. Yoshimoto M, Kawaguchi S, Takebayashi T, i sur. Diagnostic features of sciatica without lumbar nerve root compression. J Spinal Disord Tech. 2009;22(5):328-33.
  2. Fishman LM, Schaefer MP. The piriformis syndrome is underdiagnosed. Muscle Nerve, 2003;28: 646–649.
  3. Kirschner JS, Foye PM, Cole JL. Piriformis syndrome, diagnosis and treatment. Muscle Nerve. 2009 Jul;40(1):10-8.
INTENZIVNANEUROLOGIJA
Idarucizumab u konverziji dabigatran eteksilata i primjena trombolize kod pacijenta s akutnim moždanim udarom – prikaz slučaja

 Maro Vodopić; Igor Čupković; Andrijana Bogoje Raspopović; Marina Drobac; Denis Čerimagić

Odjel za neurologiju, Opća bolnica Dubrovnik, Dubrovnik, Hrvatska

Uvod: Autori prikazuju prvi prikaz slučaja u RH uspješno provedene trombolitičke terapije moždanog udara kod pacijenta na dabigatranu nakon prethodne konverzije antikoagulacijskog učinka dabigatrana idarucizumabom.

Prikaz slučaja: 65-godišnji muškarac je hospitaliziran zbog naglo nastale motorne disfazije i desnostrane hemipareze (1,5h pred prijem). Hipertoničar i kardiopat s permanentnom FA, na terapiji NOAK-om (dabigatran 150 mg 2×1). Na prijemu NIHSS-11, hitni MSCT mozga bez akutne ishemije i hemoragije. Zadovoljeni svi kriteriji za primjenu i.v. trombolize ( rt-PA- 90 mg 4h od početka simptoma), prethodno apliciran antidot Praxbind (idarucizumab 2×2,5g/50 ml -10 minuta), zadnja uzeta doza dabigatrana pred 8h, koagulogram ( APTV 46,4s; TV-138,8), pred trombolizu ( APTV 23,9s; TV 14,8). Tijek trombolize protekao bez komplikacija, NIHSS nakon trombolize 6. Kontrolni MSCT mozga nakon 24h bez ishemijskih lezija i hemoragije, NIHSS 2. MR mozga 4. dana boravka – akutne lakunarne ishemijske lezije lijevo frontoparijetalno. CDFI karotida i vert. Arterija – simptomatska umjerena stenoza lijeve ACI oko 65% u proksimalnom segmentu, početna stenoza desne ACI oko 40%. 6. dan otpušten na kućno liječenje s preporukom nastavka dosadašnje terapije dabigatranom.

Rasprava: Novi oralni antikoagulansi , uključujući dabigatran su trenutno široko u upotrebi za prevenciju moždanog udara i sistemske embolije u pacijenata s nevalvularnom FA i pokazali su mnogo bolju učinkovitost i sigurnost u odnosu na varfarin. Trenutno idarucizumab fragment monoklonskog antitijela za brzu konverziju dagibatrana je uveden za primjenu kod životno ugrožavajućeg krvarenja i hitne kirurgije kada je potrebno brzo neutraliziranje koagulacijskih faktora. Sadašnje preporuke ne preporučuju primjenu i.v. rt-PA kod pacijenata koji se liječe NOAK-om. Iskustvo s primjenom idarucizumaba prije trombolize u akutnom moždanom udaru je limitirano. Početni klinički rezultati kod manje teških moždanih udara i kraćeg vremenskog prozora djeluju obećavajuće. Veći broj ispitanika je potreban da bi potvrdili sigurnost, uključujući komplikacije poput krvarenja i rizik tromboze.

Zaključak: Idarucizumab može predstavljati novu terapijsku opciju za pacijente na dabigatranu koji su dobili moždani udar ili intracerebralnu hemoragiju.

Paraparesis spastica iatrogenes – case report

Dzenita Imamovic, Nihada Subasic, Admir Masic, Enra Mehmedika Suljic Neurology Clinic, Clinical Center of University Sarajevo dzenim@hotmail.com

Introduction: The patient was hospitalized as an emergency. She felt weakness in her legs, trembling and the inability to walk alone. The patient and her mother are causing problems related to taking antibiotics. CT of toracal spine was performed as emergency: normal.

History of the illness: She had meningitis serosa two years ago. She was examined for headache a month earlier. Otorhinolaryngologist recommended for rhinosinusitis Ciprofloxacin 500mg 2×1. She took it for three days when the trouble began. The condition progressively worsened for two days, so she stopped taking an antibiotic. Somatic status was normal. Neurological status: conscious, communicative, neatly oriented, moving with someone else’s help with pronounced tremor of the muscles of both legs. Finding on the head, neck and cranial nerves, the upper limbs was normal. At the lower extremities, the patella reflex was reinforced both sides, the RAT was lowered both sides. In the AG position, both legs are cluttered, with a pronounced tremor of muscles above the knee, muscle tone was slightly elevated. Babinski was negative.

From laboratory and other findings: complete blood tests, thyroid gland hormones immunological tests, vasculitis tests, Torsch, reuma tests Elisa test Biochemical status of urine: all within the limits of reference values.

CSF: oligoclonal tapes: type 1, biochemical, cytological, immunological, bacteriological, values within the reference limits.

MRI, MRA of the brain-normal. MRI of the whole spinal column: hernia at the level of the upper L3 spine. On performed sequences of medulla spinalis was neat.

Fundus o.u. and RTG lung and heart find neat.

Pharmacological opinion: Undesirable reaction of musculoskeletal, connective tissue Ciprofloxacin (oral, iv, and sequential therapy) Rarely <1/1000 myalgia, arthritis and increased muscle tone and cramps. Very rarely <1/10 000 muscle weakness, tendinitis (rupture Achilles tendons).

Electromyography: total EMNG analysis DE does not show clear neurophysiological parameters for peripheral motor neuron lesion for now.

Conclusion: The opinion of a pharmacologist about the potential side effects of ciprofloxacin, which could be associated with such a clinical picture in a patient, is obtained. In the absence of a better explanation, we monitored the condition of the patient over a long period upon completion of rehabilitation. The patient is fully recovered, her neurological status, four years after the described problems is neat. We concluded that the most likely was the iatrogenic cause.

Tromboza venskih sinusa mozga u ranoj trudnoći

Marina Drobac¹; Josip Ljevak²; Andrijana Bogoje Raspopović¹; Maro Vodopić¹; Igor Čupković¹; Denis Čerimagić¹

¹Odjel za neurologiju, Opća bolnica Dubrovnik, Dubrovnik, Hrvatska

²Klinika za neurologiju, KBC Zagreb, Zagreb, Hrvatska

Uvod: Autori prikazuju slučaj pacijentice s trombozom venskih sinusa mozga u ranoj trudnoći

Prikaz slučaja: 30-godišnja trudnica (X hbd) hospitalizirana je zbog prvog epileptičkog napada, grand mal tipa. Nekoliko dana ranije intenzivna glavobolje. Kod prijema je soporozna (postiktalno), bez meningealnog podražaja, sniženog tonusa muskulature udova, bez  jasne  lateralizacije  na   udovima.   Hitni   MR   mozga+TOF   pokazao je trombozu transverzalnog i sigmoidnog duralnog venskog sinusa, a u srednjem i donjem lijevom temporalnom girusu zonu edema. Uključena terapija: Fragmin 7500+5000 UI s.c.; paracetamol; levetiracetam 2x250mg; ceftriaxon 1x2g; Folacin 5mg. Ginekološki i opstetrički nalaz je uredan. Hematolog preporuča obradu na trombofiliju, testiranjem dokazana – Trombophilia hereditaria (FV(R506Q) heterozigot, FII protrombin -normalan tip, MTHFR(C677T) – heterozigot. U 3 kontrolna MR mozga+TOF do kraja trudnoće postupna regresija tromba u lijevom transverzalnom i sigmoidnom sinusu uz kompletnu regresiju edema u srednjem i donjem temporalnom girusu. Porod dovršen carskim rezom bez komplikacija za majku i dijete. Nakon prestanka dojenja uključena terapija NOAK-om uz redukciju doze levetiracetama.

Rasprava: Cerebralne venske tromboze su znatno rjeđe od arterijskih i češće se javljaju u žena u dobi između 20-40. god. života. Uzrok mogu biti stanja poput trudnoće,   uzimanja   kontraceptiva,   infekcije   (otitis)   i   neke sistemne  bolesti                                                                       s povećanom sklonošću zgrušavanja krvi. Kao posljedica otjecanja venske krvi dolazi do smanjenja dotoka svježe arterijeske krvi te razvoja infarkcija, a u infarciranim područjima česte su i hemoragizacije. Stopa mortaliteta iznosi 13,8-38%. Nažalost, često se previde zbog šarolike kliničke slike kojom se manifestiraju. Vrlo je važno na vrijeme prepoznati simptome, čimbenike rizika te potvrditi dijagnozu MR-om i MR cerebralnom angiografijom (s venskom fazom). Ako se na vrijeme započne terapija (heparinizacija) prognoza je dobra. Naša pacijentica nakon poroda nije bila sklona preći na martefarin, premda nije kontraindiciran kod dojenja te je ostala na niskomolekularnom heparinu do prestanka dojenja, a tada prešla na NOAK. Zaključak: Timski rad neurologa, neuroradiologa, ginekologa i hematologa doveli su do sretnog završetka trudnoće, kod pacijentice kojoj je u ranoj trudnoći verificirana tromboza venskih sinusa mozga kao i hereditarna trombofilija.

Velika nerupturirana aneurizma bazilarne arterije (BA) kao uzrok locked-in syndrome u bolesnika s akutnim opstruktivnim hidrocefalusom.

David Bonifačić¹, Zlatko Kolić², Melita Kukuljan³, Duje Vukas², Vladimira Vuletić¹

¹ Klinika za neurologiju, Klinički Bolnički Centar Rijeka

² Klinički zavod za radiologiju, Klinički bolnički Centar Rijeka

³ Specijalna bolnica Medico, Rijeka

SAŽETAK

Opisan je slučaj akutnog opstruktivnog hidrocefalusa kao posljedice kompresije moždanog debla velikom aneurizmom bazilarne arterije (BA) u 62-godišnjeg muškarca. Nakon umetanja ventrikuloperitonealnog šanta (eng. VPS – ventriculoperitoneal shunt), naišli smo na kliničko stanje “Locked-in sindroma“. “Locked-in sindrom“ je kliničko stanje koje karakterizira kvadriplegija i afazija sa očuvanom sviješću, većinom obično uzrokovano ishemijom ventralnog dijela ponsa. “Locked-in    sindrom“ najčešće je uzrokovan ishemijom ventralnog dijela ponsa, a najčešći uzrok ishemije je tromboza u bazilarne arterije (75-80%). Manje češći uzroci ishemije su trauma, krvarenje, infekcija, multiple skleroza, primarni i sekundarni tumori stražnje lubanjske jame,produljena vertebrobasilarna ishemija, središnja pontina mijelinoliza, apsces ponsa te jatrogeni uzroci.

U našem slučaju “locked-in sindrom” bio je uzrokovan dugotrajnom kompresijom ventralnog dijela ponsa koja je poremetila živčana vlakna i prekinula pontomezencefalični spoj. To je potvrđeno činjenicom da niti početni CT mozga niti naknadna MRI mozga nisu prikazali bilo kakve znakove ishemičke lezije ponsa uzrokovane vaskularnom okluzijom.

NEUROIMUNOLOGIJA
 Anti-MOG pozitivni LETM: prikaz slučaja

Andrijana Bogoje Raspopović; Maro Vodopić; Igor Čupković; Marina Drobac; Denis Čerimagić

Odjel za neurologiju, Opća bolnica Dubrovnik, Dubrovnik, Hrvatska

Uvod: Autori prikazuju prvi slučaj longitudinalnog ekstenzivnog transverzalnog mijelitisa uzrokovanog anti-MOG pozitivnim protutijelima verificiran u Hrvatskoj.

Prikaz slučaja: 60-godišnja pacijentica je hospitalizirana zbog parcijalnog transverzalnog mijelitisa (senzorni ispad desno torakalno te na nogama, uz  motoričku slabost desne noge). MR torakalne kralježnice je pokazao nepravilnu zonu povišenog T2 signala od Th5-Th8 desno paramedijalno duljine 52 mm te u razinama Th2-Th3 i Th10-Th11. Obzirom da je neurološki deficit nastao nakon preboljele herpes zoster infekcije dodatnom obradom je isključen infektivni, metabolički i paraneoplastički uzrok mijelopatije te sistemska imunološka bolest. Anti-AQP4 protutijela su negativna – (seronegativni NMO?), zbog čega su napravljena anti-MOG protutijela koja su pozitivna. Liječena je pulsnom kortikosteroidnom  terapijom  5 dana, nakon čega nije bilo progresije deficita. Tijekom 3 godine praćenja nije razvila relaps, a MR-om nije verificirano novih lezija. Kontrolna anti-MOG protutijela su negativna.

Rasprava: Uvidom u literaturu anti-MOG pozitivni LETM ima monofazički tijek bolesti i bolju prognozu. Klinički tijek bolesti je blaži, ne ostavlja značajan neurološki defict. Uglavnom obolijevaju muškarci u mlađoj životnoj dobi. Kontrolna anti-MOG protutijela su negativna, što znači da bolest nije aktivna i za pretpostaviti je da je vjerojatnost relapsa minimalna.

Zaključak: Sve anti-AQP4 seronegativne pacijente potrebno je testirati na anti-MOG protutijela.

Klinička slika i etiologija mijelopatija u pacijenata hospitaliziranih u Klinici za neurologiju, KBC Split, od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2016. Godine

Bajto P, Vučina D, Džamonja G

Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Split

Uvod: Cilj istraživanja je bio prikazati kliničku sliku i etiologiju mijelopatija u pacijenata hospitaliziranih u Klinici za neurologiju KBC Split u periodu od 1.siječnja 2012. do 31. prosinca 2016. godine.

Materijal i metode: Retrospektivno su analizirane povijesti bolesti 307 bolesnika koji su zbog bolesti kralježnične moždine hospitalizirani u našoj klinici u navedenom periodu. Prikupljeni su podatci o dobi, spolu, simptomima i znacima bolesti, vrsti neurološkog deficita, etiologiji te ishodu bolničkog liječenja. U statističkoj obradi korištene su metode deskriptivne statistike i Hi kvadrat (χ2 test) test.

Rezultati: Od ukupnog broja oboljelih s mijelopatijama bilo je 44,3% muškaraca i 55,7% žena. Mijelopatije su bile značajno češće u žena (χ2 test; P = 0,0458).

Medijan dobi postavljanja dijagnoze je bio 52 godine. Najčešći oblik neurološkog deficita bio je čisti motorni neurološki ispad (37,13%) dok je najčešći obrazac motornog ispada bila parapareza (43,84%). Najčešći uzrok mijelopatije je bila demijelinizacijska bolest (41,04%). Medijan dobi oboljelih od demijelinizacijske mijelopatije je bio 37,5 godina. Drugi najčešći uzrok mijelopatije je bila spondiloza (18,89%), potom slijede tumorski procesi (15,64%). Tijekom promatranog razdoblja zamijećen je trend pada učestalosti spondolotičkih mijelopatija, porast trenda učestalosti mijelopatija uzrokovanih tumorima, te smanjenje broja hospitalizacija zbog demijelinizacijskih mijelopatija (što objašnjavamo preusmjeravanjem ovih bolesnika na sustav dnevnih bolnica).

Zaključak: Mijelopatije su češće u žena te se najčešće manifestiraju motoričkim deficitom. Najčešći etiološki čimbenici mijelopatija su demijelinizacijske bolesti, spodiloza, i tumori. Uočen je trend pada broja hospitalizacija pacijenata s demijelinizacijskim mijelopatijama na račun početka liječenja ovih bolesnika preko

sustava dnevnih bolnica, što je u skladu s Nacionalnim planom razvoja kliničkih bolničkih centara u Republici Hrvatskoj.

Neuroborelioza – pregled kliničkih pojavnosti neuroborelioze u KBC Sestre milosrdnice u 2017. Godini

Ana Jadrijević-Tomas, Miljenka Jelena Jurašić, Iris Zavoreo, Vanja Bašić Kes, Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Vinogradska 29, 10000 Zagreb

Sažetak: Neuroborelioza je infektivna bolest središnjeg i perifernog živčanog sustava koju uzrokuje bakterija Borrelia burgdorferi, a prenose je krpelji. Po definiciji zahvaćanje živčanog sustava se pojavljuje u diseminiranom stadiju Lajmske bolesti, a pojavljuje se kod 10-15% inficiranih bolesnika. U Hrvatskoj se Lajmska bolest pretežno pojavljuje u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, a godišnje se dijagnosticira oko 400 slučajeva. Za dokaz neuroborelioze potrebno je utvrditi intratekalno stvaranje specifičnih protutijela. Klinička prezentacija nije patognomonična,, neurološki simptomi se često pojavljuju tjednima tj. mjesecima nakon ugriza krpelja, a manje od polovice bolesnika uopće i zna za ugriz krpelja, stoga postavljanje dijagnoze neuroborelioze često zna biti pravi izazov.

Na našoj Klinici je tijekom ove godine dijagnosticirano 5 slučajeva neuroborelioze. Naši pacijenti su se prezentirali sa različitim simptomima, često i sa polimorfnim tegobama. Kod dvije bolesnice utvrđena je periferna pareza n. facijalisa, s tim da je kod jedne od njih zahvaćenost bila obostrana, jedan bolesnik je imao smetnje pamćenja, jedan se žalio na dvoslike, a kod jedne bolesnice dominantno su bili prisutni bolovi u mišićima svim ekstremitetima. Svim našim bolesnicima potvrđena je dijagnoza mikrobiološkim nalazom likvora, provedeno antibiotsko liječenje, te su i dalje na redovnim kontrolama neurologa.

Cilj ovoga rada je podsjetiti da je Lajmska bolest najraširenija bolest koju prenose krpelji, da je Hrvatska zemlja sa endemskim područjem Lajmske bolesti, te da Lajmska bolest može uzrokovati multisistemski poremećaj sa zahvaćanjem kože, zglobova, živčanog sustava i srca, a znatno rjeđe oka, bubrega i jetreU zaključku bismo željeli naglasiti pravodobnost ranog dijagnosticiranja Lajmske bolesti, a posebno želimo skrenuti pozornost da je cilj liječenja ranog stadija Lajmske bolesti uklanjanje ili smanjivanje rizika od nastanka kasnih manifestacija bolesti.

Optički neuritis kod dvije bolesnice s NMO

Miljenka-Jelena Jurašić, Ana Jadrijević Tomas, Iris Zavoreo, Ivana Kobasić, Ivana Hustić, Vanja Bašić Kes

Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Vinogradska 29, Zagreb

Uvod i cilj: Neuromijelitis optika (NMO) je autoimuna primarna demijelinizacijska bolest SŽS-a koja je povezana s relapsima bolest u obliku optičkog neuritisa (ON) te longitudinalnog ekstrenzivnog transverzalnog mijelitisa (LETM) koji može dovesti do sljepoće odnosno invalidnosti. Pokušali smo usporediti klliničku prezentaciju dvije bolesnice kako bi se u budućnosti lakše postavila rana dijagnoza i započelo prikladno liječenje.

Bolesnice: Bolesnica DD, 1997, inicijalno dolazi sa simultanim ON i mutnoćom vida na cijelom vidnom polju. Bila je prisutna bol obostrano, neke dane jače izraženo u desnom oku, a neke ulijevom. MR mozga potvrdio je obostrani optički neuritis te sitne lezije u području vratne kralježnice u razinama C3-C4 i C6-C7. LP – blaga pleocitoza, OCB tip 1. Kod bolesnice je primjenjena pulsna koritkosteroidna terapija i otpuštena je kući bez daljnje terapije. Izveđen je serum radi serološkog testiranja na AQP4 protutijela, nalaz kod iduće hospitalizacije negativan. Za mjesec dana javila se sa smetnjama osjeta u podruju prsa, leđa i obje ruke. Učinjen je kontrolni MR mozga koji je sada pokazao LETM u području vratne kralježnice te je primjenjena plazmafereza i bolesnica otpuštena s azatioprinom. Bolesnica AH, 1964, dolazi radi smetnji mokrenja uz pojačan nagon na mokrenje te slabost i trnjenje donjih ekstremiteta. MR mozga u vidljivi su hiperintenzivni signali u korpus kalozumu bez inbibicije te ON obostrano, više lijevo. LP – blaga pleocitoza, tip 1. Primjenjena pulsna kortikosteroinda terapija bez značajnijeg poboljšanja. Kod druge hospitalizacije i dalje smanjena vidna oštrina obostrano te pokretna uz pomoć hodalice. MR vratne kralježnice pokazuje LETM. AQP4 protutijela (celularna metoda) pozitivni. Bolesnica upućena na stacionarnu rehabilitaciju i otpuštena s azatioprinom.

Diskusija: AQP4 je dvosmjerni vodeni kanal koji se nalazi na membrani astrocita, retinalnim Müllerovim staqnicama, skeletnim mišićima, i neke epitelijalne stanice u buregu, plućima i probavnom sustavu. Patološko obilježje NMO-a čini perivaskularni depozit imunoglobulina i aktiviranog komplementa, gubitak astrocitnog AQP4, upalna infiltracija granulocitima i akumulacija makrofaga te demijelinizacija s gubitkom aksona. Sadašnji dokazi podupiru tezu da se AQP4-IgG vežu na ortogonalne skupine AQP4 na astrocitima te time započinju citotoksičnost posredovanu komplementom i protutijelima. Plazmafereza i imunosupresija su glavne terapijske mogućnosti liječenja NMO-a. Bilateralni simultani ON obično je smješten više straga čak u razini hijazme je učestaliji kod seropozitivnih bolesnika, a kod istih je zabilježen i lošiji ishod.

Zaključak: Kod bolesnika s obostranim simultanim ON ili obostrano smanjenom vidnom oštirnom uz boilove potrebno je učiniti testiranje na AQP4 protutijela.

KOGNITIVNE BOLESTI
 Kada je umor dijagnoza, a ne simptom bolesti: prikaz slučaja

Veselica Tomić G, Džamonja G

Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Split

Uvod: Prikazujemo slučaj bolesnice u dobi od 30 godina s progresivnim sindromom kroničnog umora (SKU).

Prikaz slučaja: U dobi od 7 godina prvi put je bolnički liječena zbog subfebriliteta nejasne etiologije. Od tada je nekoliko puta godišnje imala stanja subfebrilnosti u trajanju od po par tjedana. Tada bi se pojačano umarala i osjećala iscrpljeno. Sa 16 godina je pri trčanju prvi put imala vidne ospkuracije, lupanje srca i opću slabost. Pred kraj studija tegobe dodatno progrediraju u vidu izraženog umora i pri najmanjem naporu (isključena je miastenija). Intenziviraju se i smetnje koncentracije, pažnje i pamćenja, do te mjere da nije uspjela dovršiti diplomski ispit (svojedobno je bila dobitnica rektorove nagrade). Kroz cijelo to vrijeme je ekstenzivno dijagnostički obrađivana; osim povremenih epizoda tahikardije i ciste pinealne žlijezde, zbog koje je prije šest godina i operirana, drugih patoloških promjena se nije našlo. Od tada su tegobe u kontinuiranoj progresiji, a tek se periodično kroz par dana ili tjedana ublaže. Terapija sotalolom je značajno prorijedila ekstrasistole i donekle poboljšala intoleranciju ortostaze, a amantadin joj ponekad pomogne “razbistriti mozak”. Nekad danima ne može ustati iz kreveta. Uporno provodi fizikalno liječenje, a u dobrim danima može napraviti par koraka i doći iz spavaće u dnevnu sobu. Sva njena komunikacija s vanjskim svijetom se odvija putem interneta.

Rasprava: SKU je karakteriziran osjećajem umora koji značajno onesposobljuje bolesnika u trajanju duljem od šest mjeseci. Češće se javlja kod žena. Najčešći drugi simptomi su osjećaj malaksalosti, smetnje sna i kognicije, kronična bol, ortostatska intolerancija (POST), sindrom iritabilnog kolona,“flulike“ simptomi. Dijagnoza SKU je isključivo klinička. Do danas još nema suglasnosti o patofiziologiji poremećaja. Najvjerojatnije je imunološki posredovan a nastaje u predisponiranih pojedinaca tijekom izlaganja brojnim infektivnim i okolišnim čimbenicima što rezultira stanjem kronične upale, autonomnom disfunkcijom, poremećajem hipotalamo-hipofizno- adrenalne osi sa neuroendokrinom deregulacijom. Liječenje bolesti se bazira na kognitivnoj bihevioralnoj terapiji, umjerenoj fizičkoj aktivnosti te ublažavanju simptoma. U tijeku je istraživanje o djelotvornosti rituximaba.

Razina homocisteina u serumu i promjene krvnog tlaka noću kao predictor vakularne demencije

Vesna Đermanović Dobrota1, Ingrid Prkačin2, Pero Hrabač3, Savko Dobrota4, Kristijan Peroš5, Martina Tomić1, Sandra Vučković Rebrina1, Ivona Kovačević6,  Matea Kovačić6, Vanja Bašić Kes7

 1 Poliklinika za komplikacije dijabetesa, KB Merkur- Sveučilišna klinika Vuk Vrhovac, Zagreb, Hrvatska,

2 Klinika za internu medicinu, KB Merkur, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska,

3 Hrvatski institut za istraživanje mozga, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska,

4 KBC Zagreb, Klinički zavod za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju, Zagreb, Hrvatska,

5 Poliklinika za dijabetologiju i endokrinologiju, KB Merkur- Sveučilišna klinika Vuk Vrhovac, Zagreb, Hrvatska,

6 Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

7 Klinika za neurologiju, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb, Hrvatska.

Uvod

U ovom radu opisujemo skupinu od 42 ispitanika s povišenim vrijednostima homocisteina (definirano kao >13,9 μmol/L) zaprimljenih na Odjel interne medicine KB Merkur. Pored homocisteina, praćen je i niz drugih kliničkih pokazatelja. S obzirom na poznatu prediktivnu vrijednost razina homociteina za niz kroničnih bolesti, cilj rada bio je ispitati povezanost promjena krvnog tlaka tijekom noći mjerenih Holterom s vrijednostima homocisteina i drugim parametrima. Ispitanici su svrstani u dvije skupine – „Non Dipperi“ („ND“; osobe kojima krvni tlak noću nije padao više od 10% u usporedbi s dnevnim vrijednostima) i „Dipperi („D“; osobe kod kojih je dolazilo do pada krvnog tlaka noću).

Rezultati

Analizirali smo povezanost dvaju osnovnih parametara – razine homociteina i pada krvnog tlaka noću („Dipping“) s drugim promatranim varijablama. Povezanost homocisteina s vrijednostima drugih parametara ispitana je Spearmanovom neparametrijskom korelacijom za kontinuirane varijable odnosno odgovarajućim neparametrijskim testovima za varijable mjerene binarnom odnosno ordinalnom ljestvicom. Razine homocisteina bile su statistički značajno povezane s trajanjem dijabetesa (+; p=0,037), MDRD (-; p=0,034), CKD-EPI (-; p=0,017) i razinama kortizola (++; p=0,003), spolom (više razine u muškaraca; p=0,007), CVI (više razine u osoba koje imaju CVI u anamnezi; p=0,015) i pušenjem (granična značajnost, više razine u pušača. Dipping je bi statistički značajno povezan sa sistoličkim krvnim tlakom (viši tlak u skupini D, p=0,022) i vrijednostima LDL kolesterola (više u skupini ND, p=0,001). Iako su srednje vrijednosti homocisteina bile nešto više u skupini D (28,2 +/- 24,52 μmol/L) u usporedbi sa skupinom ND (22,8 +/- 10,39 μmol/L), razlika nije statistički značajna (p=0,196).

Odvojeno smo povezanost dodatnih triju parametara vezanih uz kognitivni status i njihovu povezanost s drugim varijablama. To su vrijednosti Mini Mental State Examination (MMSE) testa, anamneza zaboravnosti i postojanje vaskularne demencije. Razine homocisteina bile su statistički značajno povezane s anamnezom zaboravnosti (više razine u osoba s pozitivnom anamnezom, p=0,037) i granično značajno povezane s prisutnošću vaskularne demencije (više vrijednosti u osoba s demencijom, p=0,087), ali ne i s vrijednostima MMSE. Dipping nije bio statistički značajno povezan niti sa jednom od promatranih varijabli.

Zaključak

Razine homocisteina pokazale su se kao zanimljiviji parametar u predikciji spomenutih kliničkih ishoda u usporedbi s dippingom. Ipak, uzimajući u obzir granične statističke značajnosti određenih analiza, kao i mogućnost kombinacije dvaju prediktora u sklopu nešto kompleksnijih regresijskih modela, smatramo da oba parametra imaju svoju primjenu u svakodnevnoj praksi i da je potrebno daljnje kliničko praćenje

Nemotorni simptomi u početnoj Parkinsonovoj bolesti u usporedbi s normalnim starenjem

Autori: Bago Rožanković Petra, Vučak Novosel Lovorka, Stojić Maristela, Zavod za neurologiju, Klinička bolnica Dubrava

Uvod: Nemotorni simptomi (NMS) su česti u Parkinsonovoj bolesti (PB) te imaju značajan utjecaj na bolesnikovu kvalitetu života. Prevalencija i pojedine domene NMS u neliječenih bolesnika s početnom PB ostaju nepoznati, osobito u usporedbi s normalnim starenjem. Cilj istraživanja bio je utvrditi postojanje NMS u neliječenih novootkrivenih bolesnika s PB.

Bolesnici i metode: Učestalost i težina NMS utvrđena je koristeći se specifičnom “Non-Motor Symptoms Scale” (NMSS) kod neliječenih bolesnika s novootkrivenom PB (n=71) i po dobi usporedivih kontrolnih zdavih ispitanika (n=60). U skupini bolesnika s PB korištene su i sljedeće skale: “Motor section of the Unified Parkisnon Disease Rating Scale” (mUPDRS) i “Hoehn and Yahr” (HY).

Rezultati: Broj NMS i NMSS rezultati bili su značajnije viši u bolesnika s PB nego u kontrolnoj skupini (p<0.001). Nije dokazana povezanost rezultata NMSS s dobi, spolom u objema grupama i dodatno s mUPDRS i HY stupnjem u grupi bolesnika s PB. U bolesnika s PB najčešći su poremećaji raspoloženja/kognicije, pažnje/pamćenja uz gastrointestinalne simptome, a rijetko su prisutni u kontrolnoj skupini.

Zaključak: NMS u neliječenoj, novootkrivnenoj PB javalju se češće s izraženijim i različitim domenama uspoređujući s normalnim starenjem.

CEREBROVASKULARNE BOLESTI
INTERARM TEMPERATURE DIFFERENCES: MANIFESTATION OF SUBCLAVIAN STEAL SYNDROME?

Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ, Dževdet SMAJLOVIĆ,Zikrija DOSTOVIĆ, Amra ILJAZOVIĆ

Department of Neurology, University Clinical Center Tuzla,

School of Medicine, University of Tuzla, 75 000 Tuzla, Bosnia and Herzegovina

ABSTRACT

Background: Subclavian steal syndrome (SSS) is a circulatory disorder usually caused by atherosclerosis, accompanied by ischemic symptoms of the vertebrobasilar region and the hand.

Aim: To evaluate possible interarm temperature difference in patient with SSS. Materials and Methods: Case Report.

Results: We present unusual features at 80-year-old male Caucasian. He experienced ischemic stroke of left frontoparietal region with contralateral hemiparesis on the basis of the arterial hypertension, diabetes, and active smoking for more than 55 years. He had no history of arm claudication, syncopae, and problems with vertebrobasilar circulation. Except disregulation of blood sugar values, laboratory findings were normal. We found a discrepant brachial systolic arterial blood pressure, for 35 mm Hg less on the left arm (grade 2), as well as the absence of ipsilateral radial pulse. There were no vascular bruits on the neck. Dopler- sonography demonstrated continuous reversed flow (CRF) in the left vertebral artery. Our patient met criteria for asymptomatic SSS. Body temperature in supraclavicular, axillary and cubital regions was lower on left side (0.6 C / 0.7 C / 0.3 C), and equal in palmar regions.

Discussion and Conclusion: Brachial systolic arterial blood pressure gradient is related to severity of SSS. Hypothetically, interarm temperature difference could be an unrecognized manifestation of SSS. We presume that chronic prolonged ischemic process may have a consequence on skin temperature, too. According to literature survey, there were no similar reports. We emphasize that further studies should show possible influence of local ischemia on local skin temperature in patients with SSS.

Key words: skin temperature, subclavian steal syndrom

Arterijska hipertenzija i karotidna ateroskleroza kod starijih muškaraca

 Buljan K, Pučić Tomislav, Pečvarac Vlatka

UVOD

Intenzitet aterosklerotskih promjena karotidnih arterija kao indikator stadija arterioskleroze i drugih arterijskih područja ovisi o dobi, spolu te različitim rizičnim faktorima.

CILJ

Procijeniti utjecaj višegodišnje arterijske hipertenzije na stupanj karotidne ateroskleroze kod starijih muškaraca.

ISPITANICI I METODE

Ispitanici su bili muškarci u dobi između 60 i 74 godine s arterijskom hipertenzijom trajanja najmanje 10 godina podijeljeni u dvije grupe: prvu grupu (RR) sačinjavali su ispitanici s hipertenzijom bez drugih „mayor“ (glavnih) rizičnih faktora (šećerna bolest, hiperkolesterolemija, pušenje cigareta) (n=39), a drugu (RR+) ispitanici s hipertenzijom i dodatnim glavnim rizičnim faktorom (n=44). Kontrolnu skupinu (KG) činili su ispitanici bez hipertenzije i drugih glavnih rizičnih faktora (n=50).

Ultrazvukom karotidnih arterija detektirani su aterosklerotski plakovi (AP, mm) u zajedničkim i unutarnjim karotidnim arterijama prema „Mannheim consesus“, a zbroj debljina AP je plaque score (PS, mm). Prisutnost stenotičnog procesa ≥40% u istoj ispitivanoj regiji je određivana prema ECTS kriterijima.

REZULTATI

Skupine ispitanika se nisu međusobno statistički značajno razlikovale po dobi (p=0,286). Prosječan PS u RR grupi je bio 5,39±3,01, u RR+ 7,35±3,09, a u KG 3,44±2,79. Između svih skupina je utvrđena statistički značajna razlika prosječnih PS: RR prema RR+ (1,96, p=0,012), RR prema CG (1,95, p=0,01), RR+ prema CG (3,91, p˂0,001). Proporcija ispitanika s nalazom stenoze ≥40% u KG je 12% (6/50), u RR grupi je dvostruko veća (26%, 10/39), dok je u RR+ grupi četiri puta veća proporcija ispitanika sa stenotičnim procesom prema kontrolnoj grupi (50%, 22/44).

ZAKLJUČAK

Ultrazvučnom detekcijom aterosklerotskih plakova i stenoze (≥40%) karotidnih arterija utvrđen je utjecaj višegodišnje arterijske hipertenzije i dodatnog rizičnog faktora na ubrzanje ateroskleroze kod starijih muškaraca.

Cerebralni vaskulitis kao uzrok moždanog udara u pedesetoosmogodišnjaka

Milan Bitunjac, Marija Čandrlić*, Dražen Ažman, Marinko Dikanović, Gordana Lojen, Martina Galić, Marija Ratković

Odjel za neurologiju, Opća bolnica „Dr. J. Benčević“, Slavonski Brod (*) Klinika za neurologiju, KBC Osijek

UVOD:

Različite vrste vaskulitisa mogu zahvatiti krvne žile mozga. Kada se utvrdi cerebralni vaskulitis, u odsutnosti drugog uzroka u podlozi, uključujući i ostale simptome vaskulitisa, upalne bolesti ili rak, obično se naziva primarni angiitis središnjeg živčanog sustava (eng. primary angiitis of central nervous system – PACNS) ili vaskulitis SŽS. PACNS je rijedak poremećaj koji zahvaća male i srednje velike žile. Vodeći simptomi cerebralnog vaskulitisa su moždani udar, glavobolja i encefalopatija, a dijagnoza se temelji na laboratorijskim nalazima i metodama oslikavanja SŽS (neuroimaging).

Postavljanje konačne dijagnoze otežano je zbog ograničenosti dostupnih dijagnostičkih metoda koje imaju veliku vjerojatnost lažno pozitivnih ili lažno negativnih rezultata te je obično nužna biopsija mozga. Preporuke za liječenje cerebralnog angiitisa utemeljene su na protokolima i smjernicama za liječenje sistemskog vaskulitisa.

SLUČAJ:

Muškarac u dobi od 58 godina hospitaliziran je na naš odjel zbog simptoma moždanog udara – globalne afazije, desnostrane faciopareze centralnog tipa i plegije desnih ekstremiteta. NIHSS na inicijalnom pregledu bio je 21. Imao je anamnezu kronične arterijske hipertenzije, hospitalnog liječenja zbog encefalitisa 5 godina ranije, tuberkuloze pluća i duboke venske tromboze lijeve noge. Zamijetio je i osip na donjim ekstremitetima koji je bioptiran te je postavljena dijagnoza leukocitoklastičnog vaskulitisa.

Pacijent je po prijamu liječen intravenskim rtPA, te je zamijećena parcijalna regresija neurološkog deficita (NIHSS 8). Laboratorijske vrijednosti nisu pokazale odstupanja (uključujući SE, elektroforezu proteina, tumorske markere, ANA, ANCA, RF, Waaler- Rose test). MR mozga pokazala je hemoragijsku transformaciju ishemijskih lezija u bazalnim ganglijima lijeve hemisfere s multiplim kroničnim postishemijskim lezijama. MSCT toraksa i abdomena, kao i transtorakalni UZV bili su urednog nalaza.

Konačno, učinjena je cerebralna panangiografija, koja je pokazala multifokalna segmentalna suženja terminalnih ogranaka obje ACM, obje ACA i obje ACP što je govorilo u prilog vaskulitisa SŽS.

Pacijent je liječen pulsnom kortikosteroidnom terapijom (1000mg intravenskog SoluMedrola kroz 5 dana). Također je primjenjen i ciklofosfamid (u dozi od 1000mg) prema shemi 1 doza/mjesec kroz 4 mjeseca. Pacijent je dobro podnio navedeno lliječenje, a u planu su još dvije doze ciklofosfamida.

ZAKLJUČAK:

Opisan slučaj pacijenta s moždanim udarom uslijed vaskulitisa SŽS. Pacijent je inicijalno tromboliziran s dobrim ishodom, a naknadno je liječen prema protokolu za sistemski vaskulitis. Definitivna dijagnoza mogla bi se potvrditi biopsijom mozga.

Epidemiologija cerebrovaskularnih bolesti u Hrvatskoj

Verica Kralj, Petra Čukelj

Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb, Hrvatska

Moždani udar drugi je vodeći uzrok smrti u svijetu s oko 6,5 milijuna smrti godišnje. Na razini Europe također je drugi uzrok smrti, iza ishemijske bolesti srca, s oko 1 milijun smrti godišnje. Moždani udar u Europi uzrok je smrti u 13% svih umrlih žena i 9% svih umrlih muškaraca

Obzirom da su cerebrovaskularne bolesti jedan su od vodećih javnozdravstvenih problema na razini svijeta, cilj rada je prikazati epidemiološke pokazatelje cerebrovaskularnih bolesti u Republici Hrvatskoj.

U radu su korišteni podaci rutinske zdravstvene i mortalitetne statistike, te iz baze podataka Svjetske zdravstvene organizacije “Zdravlje za sve”, te iz Europske zdravstvene ankete (EHIS) u Hrvatskoj. Podaci su prikazani kao opće i specifične stope, standardizirane stope, te postotni udio.

Rezultati: U Hrvatskoj je moždani udar također drugi uzrok smrtnosti s 6.594 umrlih 2016. godine. Od toga su 2.724 umrla muškarca (11% od svih umrlih muškaraca) i 3.870 umrlih žena (15% od svih umrlih žena). U dobi do 65 godina od moždanog udara umrlo je 520 osoba odnosno 7,9% od ukupno umrlih te dobne skupine. Najčešća pojedinačna dijagnoza u mortalitetu od CVB je I64 (inzult nespecificiran) s udjelom od 49%. Dobno specifične stope mortaliteta rastu s dobi i za sve dobne skupine su više u muškaraca nego u žena, osim u dobi 80 i više godina kad su stope smrtnosti u žena veće no u muškaraca. Značajni porast smrtnosti vidljiv je u dobi od 60 godina u muškaraca, te iznad 65 godina u žena. Opća stopa smrtnosti iznosila je 158/100.000 stanovnika, u muškaraca 135, a u žena 179/100.000.

Posljednjih 15-tak godina prisutan je pozitivan trend smanjenja smrtnosti od cerebrovaskularnih bolesti u Hrvatskoj, a iznosi 47,6% (od 176,4 na 92,5/100.000).

Usporede li se dobno-standardizirane stope smrtnosti od cerebrovaskularne bolesti po županijama Hrvatske, najviše su u kontinentalnom dijelu Hrvatske, a najniže u priobalju.

Po mortalitetu od cerebrovaskularnih bolesti Hrvatska sa standardiziranom stopom smrtnosti od 92,5/100.000 spada među zemlje koje su iznad prosjeka europske regije. Prosjek za zemlje Europske regije iznosi 83,8/100.000, a za zemlje EU 43,6/100.000, a raspon stopa za zemlje EU je od 23-157/100.000. Usporedbom mortaliteta u dobi do 65 godina, Hrvatska sa satndardiziranom stopom od 13,3/100.000 spada u zemlje koje su ispod prosjeka europske regije, a iznosi 18,1/100.000, a prosjek za zemlje EU je 7,2.

U bolničkom liječenju u Hrvatskoj 2016. godine cerebrovaskularne bolesti sudjeluju s ukupno 16.722 hospitalizacija i udjelom od 2,9% u ukupnim hospitalizacijama. Najčešće pojedinačne dijagnoze bile su cerebralni infarkt zastupljen s 62%, ostale CVB s 10,4% i intracerebralno krvarenje s 8,6%. Dobno specifične stope hospitalizacija rastu s dobi i za sve dobne skupine su više u muškaraca nego u žena, osim u dobi 80 i više godina kad su stope smrtnosti u žena veće no u muškaraca. Značajni porast pobola vidljiv je u dobi od 45 godina u muškaraca, te iznad 50 godina u žena.

Prema podacima istraživanja EHIS (European Health Interview Survey-Europska zdravstvena anketa) koje je u Hrvatskoj proveo Hrvatski zavod za javno zdravstvo 2014-15.godine, a koje je obuhvatilo 5446 osoba starijih od 15 godina, prikupljeni su i podaci o nekim kroničnim bolestima, a tako i o moždanom udaru, a prema izjavama samih ispitanika o tome jesu li u proteklih 12 mjeseci imali neku od bolesti ili stanja. Za moždani udar izjavilo je 2,2% muškaraca i 2,6% žena da su preboljeli moždani udar ili imaju njegove kronične posljedice što je oko 87 000 osoba što možemo smatrati prevalencijom – broj osoba koje su preboljele moždani udar.

Zaključno: U najrazvijenijim zemljama posljednjih tridesetak godina zabilježeno je značajno smanjenje smrtnosti od CVB zahvaljujući boljoj kontroli i suzbijanju čimbenika rizika za CVB. I u Hrvatskoj je zadnjih desetak godina prisutan trend smanjenja smrtnosti od cerebrovaskularnih bolesti, no one i dalje predstavljaju vodeći uzrok smrtnosti i pobola. Imajući u vidu starenje populacije, sveprisutnu globalizaciju i urbanizaciju, socioekonomsku situaciju, visoku prevalenciju nekih čimbenika rizika kao što je hipertenzija, pretilost i dijabetes, moguće je očekivati sve veće opterećenje CVB, ako se ne poduzmu sveobuhvatne mjere prevencije. Bez ulaganja u prevenciju i kontrolu CVB nije realno ni očekivati značajno smanjenje pobola i smrtnosti u sljedećim godinama, stoga postoji velika potreba stvaranja i primjene sustavnog sveobuhvatnog programa prevencije CVB.

Literatura:

  1. Thrift AG, et al. Global stroke statistics. International Journal of Stroke 0(0), 2016. DOI: 10.1177/1747493016676285
  2. Wilkins E, Wilson L, Wickramasinghe K, Bhatnagar P, Leal J, Luengo-Fernandez R, Burns R, Rayner M, Townsend N. (2017). European Cardiovascular Disease Statistics 2017. European Heart Network, Brussels.
  3. Kralj V, Sekulić K, Šekerija M. Kardiovaskularne bolesti u Republici Hrvatskoj. Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb, 2013.
  4. Hrvatski zdravstveno-statistički ljetopis za 2016. godinu. Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Zagreb, 2017. https://www.hzjz.hr/wp content/uploads/2017/10/Ljetopis_2016_IX.pdf
  5. Europska zdravstvena anketa u Hrvatskoj 2014.-2015. Osnovni pokazatelji. Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Zagreb, 2016.
  6. World Health Organization Regional Office for Europe. European health for all database (HFA-DB), 2017.
Intrakranijalna dolihoektazija krvnih žila – samo slučajna dijagnoza bolesti krvnih žila mozga ili difuzna krvožilna bolest?

Grbić Nevena, Jurašić Miljenka Jelena, Zadro Matovina Lucija, Hustić Ivana, Vukasović Rafaela, Bašić Kes Vanja

Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Klinika za neurologiju

Intrakranijalna dolihoektazija je jedna od rijetkih intrakranijalnih bolesti arterija koju karakteriziraju njihova elongacija i proširenje.Od arterija mozga najčešće je zahvaćena bazilarna arterija. Bolest se najčešće prezentira simptomima koji nastaju zbog poremećaja hemodinamike, npr.cerebralnom ishemijom, ali može biti i asimptomatska te otkrivena slučajno. Osim navedenog, bolest se može i klinički manifestirati kao glavobolja, vrtoglavica, poremećajem vida ili poremećajem funkcije kranijalnih živaca. U literaturi se bolest dovodi u povezanost s  određenim nasljednim poremećajima. Rizični faktori uključuju muški spol, dob te arterijsku hipertenziju. S obzirom da se intrakranijalna dolikoektazija dovodi u povezanost s aneurizmama abdominalne aorte, proširenim korornarnim arterijama te bolestima malih krvnih žila mozga pretpostavlja se da se radi o difuznoj krvožilnoj bolesti.

Predstavljamo slučaj 73-godišnjeg bolesnika koji je hospitaliziran zbog obrade glavobolje i bolova u leđima. Kompjutorizirana tomografija mozga ukazala je na atromatozne široke arterije vertebrobazilarnog i karotidnog sliva, posebice bazilarne arterije. Nadalje, učinjena je angiografija kompjutoriziranom tomografijom te je utvrđeno da se radi o intrakranijskoj dolihoektaziji te o početnim aterosklerotskim promjenama obje ACC i obje ACI. Ostalom dodatnom obradom utvrđeno je da se kod bolesnika radi o difuznoj aterosklerozi te da je kod bolesnika potrebno provesti preventivni pristup za regulaciju promjenjivih čimbenika rizika za cerebrovaskularne bolesti.

Ključne riječi: intrakranijalna dolihoektazija; male krvne žile mozga; bazilarna arterija

Fabryeva bolest – naša iskustva

Ana Jadrijević-Tomas, Miljenka Jelena Jurašić, Iris Zavoreo, Vanja Bašić Kes Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Vinogradska 29, 10000 Zagreb

Sažetak: Fabryjeva bolest je jedna od najčešćih lizosomskih bolesti nakupljanja uzrokovana smanjenom aktivnošću enzima α-galaktosidaze A uz posljedično nakupljanje globotriaozilceramida u različitim stanicama. S vremenom to može uzrokovati progresivno oštećenje tkiva i glavnih organa i posljedično multisistemske manifestacije. Bolest je X vezana recesivna nasljedna bolest, stoga kod žena heterozigota klinička slika može varirati od vrlo blagog oblika do simptoma karakterističnih za Fabryevu bolest u muškaraca. Klasično se Fabryjeva bolest manifestira raznolikim, nespecifičnim, višesistemskim simptomima koji se često preklapaju s onima koji se viđaju kod drugih bolesti zbog čega ju je teško dijagnosticirati. Stoga rano postavljanje dijagnoze i liječenje bolesnika s Fabryjevom bolesti zahtijeva multidisciplinarni pristup.

Na našoj Klinici liječi se 9 bolesnika (3M-6Ž). Kod njih 5 bolest je otkrivena tek nakon moždanog udara, iako je poznato da se bolest klinički očituje već tijekom djetinjstva i rane mladosti. Tada su prisutne tzv. rane kliničke manifestacije koje se očituju akroparestezijama, hipohidrozom, angiokeratomima i karakterističnim zamućenjem rožnice.

Takve simptome važno je na vrijeme uočiti, jer rani početak liječenja spriječava progresiju bolesti i produljuje životni vijek ovih bolesnika.

Uloga monocita i monocitnog kemoatraktivno proteina 1 (MCP-1) kao mogućeg ranog pokazatelja ishoda bolesti kod bolesnika s ishemičnim moždanim udarom

David Bonifačić ¹, Vlatka Sotošek Tokmadžić ² , Lidija Tuškan-Mohar¹, Vladimira Vuletić¹, Natalia Kučić ³

¹ Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Rijeka

² Klinika za anesteziologiju i intenzivno liječenje, Klinički bolnički centar Rijeka

³Zavod za fiziologiju i imunologiju, Medicinski fakultet u Rijeci

SAŽETAK

Cilj: Određivanje prognostičkih biomarkere ishoda ishemičnog moždanog udara (IMU) praćenjem broja monocita i koncentracije MCP-1 u perifernoj krvi.

Bolesnici i metode: U studiju su bila uključena 44 pacijenta s IMU do tjedan nakon nastupa bolesti. S obzirom na težinu neurološkog deficita, pacijenti su podijeljeni u 3 skupine: pacijenti s tranzitornom ishemičkom atakom (TIA), pacijenti s National Institute of Health Stroke Scale (NIHSS) ≤ 12 i pacijenti s NIHSS >12.

Rezultati: Kod pacijenata s NIHSS >12 dobiveno je statistički značajno povećanje broja monocita sedmog dana od nastupa bolesti. Plazmatska koncentracija MCP-1 koja je inicijalno bila povećana, smanjila se treći dan te ponovo povećala sedmi dan kod pacijenata s NIHSS > 12. Treći dan nakon IMU uočena je negativna korelacija između broja monocita i koncentracije MCP-1. Povišene vrijednosti MCP-1 sedmi dan od nastupa bolesti povezuju se s višom vrijednosti mRS 90-og dana nakon IMU kod pacijenata s NIHSS >12 što je povezano s gorim ishodom bolesti.

Zaključak: Naši rezultati sugeriraju da bi se broj monocita i plazmatska koncentracija MCP-1 mogli koristiti kao prognostički biomarkeri i rani prediktori ishoda bolesti kod pacijenata s IMU.

Vanilmandelična kiselina (VMA) i homovanilična kiselina (HVA) kao mogući prognostički biomarkeri u urinu oboljelih od ishemijskog moždanog udara

 David Bonifačić ¹, Vlatka Sotošek Tokmadžić ², Valentino Rački ³ , Lidija Tuškan- Mohar¹, Vladimira Vuletić¹, Natalia Kučić ³

¹ Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Rijeka

² Klinika za anesteziologiju i intenzivno liječenje, Klinički bolnički centar Rijeka

³Zavod za fiziologiju i imunologiju, Medicinski fakultet u Rijeci

UVOD: Ishemijski moždani udar (IMU) uzrokuje sindrom imunodepresije uzrokovan ozljedom središnjeg živčanog sustava (CIDS), što dovodi do lučenja adrenalina, noradrenalina i dopamina, a konačni metabolički produkti su vanilmandelična (VMA) i homovanilična kiselina (HVA).

CILJ: Utvrditi koncentraciju VMA i HVA u slučajnom uzorku urina bolesnika s IMU, koristeći ih kao mogući pokazatelji ishemijske ozljede.

Bolesnici i metode: U istraživanju je sudjelovalo 96 bolesnika (46 muškaraca i 50 žena, prosječne dobi 74,75 godina i prosjeka ± SD: 74,75 ± 04,06) koji su oboljeli od IMU i TIA-e. Uzimani su uzorci urina kako bi se odredila koncentracija kreatinina, HVA i VMA, prvog i trećeg dana nakon moždanog udara ili TIA-e.

REZULTATI: Kod pacijenta s teškim IMU, vrijednosti VMA i HVA povećale su se trećeg dana, dok su se vrijednosti trećeg dana smanjene kod bolesnika s blagim IMU i TIA-e. Bolesnici čije su razine HVA i VMA u trećem danu smanjene u odnosu na  prvi dan bili su manje onesposobljenoi 90 dana nakon IMU-a, dok su bolesnici čije su se razine povećane imale veću invalidnost.

ZAKLJUČAK: VMA i HVA koncentracije u urinu mogu biti učinkovit i lako dostupan pokazatelj za prognozu i određivanje ishoda bolesnika s IS.

KOGNITIVNA FUNKCIONALNOST PACIJENATA SA DELIRIJUMOM NAKON MOŽDANOG UDARA

Zikrija DOSTOVIĆ1, Dževdet SMAJLOVIĆ1, Ernestina DOSTOVIĆ2, Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ1

Klinika za neurologiju1, Klinika za anesteziologiju i reanimatologiju2, Univerzitetski klinički centar Tuzla,

Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli, 7500 Tuzla, Bosna i Hercegovina

Uvod: Delirijum je učestali bihejvioralni poremećaj nakon akutnog moždanog udara (MU) koji spada u klinički urgentna stanja. Delirantni pacijenti osim povećanog rizika od smrti imaju povećan rizik i razvoja demencije

Cilj: Ispitati kognitivno funkcionisanje bolesnika sa delirijumom nakon MU.

Pacijenti i metode: Ovo je prospektivna studija. Skupini od 100 sa i kontrolnoj bez delirijuma u akutnoj fazi MU ispitano je kognitivno funkcionisanje. Skupine su usklađene prema polu, dobi, lokalizaciji MU, tipu i težini MU. Svim pacijentima je potvrđen MU kompjuterizovanom tomografijom, a delirijum Skalom za procjenu delirijuma i kriterijuma za delirijum prema četvrtom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja. Procjena kognitivne funkcionalnosti urađena je testiranjem na: Informacije-Pamćenje-Koncentracija (IPK) test, Skor demencije i Mini Mental Test (MMS). MU su podijeljeni na hemoragijske i ishemijske.

Rezultati: Svi pacijenti pri prijemu bili su očuvane kognicije prema IPK-testu i „Skali za procjenu demencije“. Postojala je značajna veća učestalost delirantnih pacijenata oslabljenog kognitivnog funkcionisanja nakon tri (p= 0.0005), šest mjeseci (p= 0.0005) i jednu godinu (p= 0.0005) od MU. Delirantni pacijenti su imali značajno veće oštećenje kognitivnog funkcionisanja prema „Skali za procjenu demencije“ nakon tri mjeseca (p= 0.0005), šest mjeseci (p= 0.0005) i jedne godine (p= 0.0005) od početka MU. Oni su imali i značajno lošije kognitivno funkcionisanje prema MMS-skoru nakon tri mjeseca (p= 0.0005), šest mjeseci (p= 0.0005) i jedne godine (p= 0.0005) od početka MU u odnosu na pacijente bez delirijuma.

Zaključak: Pacijentima sa delirijumom nakon MU nastaje značajno umanjenje kognitivnog funkcionisanja.

Ključne riječi: Delirijum, moždani udar, kognitivno funkcionisanje

EKSTRAPIRAMIDNE BOLESTI
Chorea, Hyperglycemia, Basal Ganglia Syndrom (C-H-BG) – case report

Antonija Švinger-Muić, Vesna Miholović, Emilija Erdeljac, Sanja Papić, Jasna Božić, Vinko Bubuć, Evin Jančić

 SUMMARY

The acute neurological deficit is often associated with disorder of blood glucose level. During our practice, we often meet consciousness disorders (qualitative or quantitative), epileptic seizures, the occurance of neurological deficit in the sense of hemiparesis, hemihypesthesia, aphasia, etc. The connection between choreatic, i.e. hemiballistic movement and hyperglycemia was first mentioned in literature in 1960 (Bedwell).

One of the studies dealt with 53 cases, mostly women, with badly regulated diabetes. The women were at the age of 71, and the women-men ratio was 1.8:1. In 88.6% of the cases in the clinical status hemichorea was present, and in 11.4% bilateral chorea occured, i.e., facial muscles were affected. The average level of HbA1c with all the patients was 11.4%. An accurate mechanism which would explain the relation of hyperglycemia and choreatic movements is unknown. Women, who are in their post-menopause are considered to have a hyperactivity of a dopaminergic system and they are more likely to have this disorder at that age. Choreatic movements can also be explained by the lesion of GABA-ergic and cholinergic neurons, which would inhibit a dopamine activity in nigrostriatal system.Enhanced blood viscosity caused by hyperglycemia can damage the blood-cerebral barrier and cause intracellular acidosis and thus lead to a metabolic disorder.

Characteristic radiological MRI results are lesions of high signal intensity in the basal ganglia area (T1-weighted hyperintensities), as well as the restriction of diffusion on diffusion weighted imaging.

It is important to exclude Huntington´s chorea, Wilson´s disease, Sydenham´s chorea, HIV infection, hyperthyroidism, antiphospholipid syndrome, as well as carbon monoxide poisoning.

The main therapeutical approach is the normalisation of blood glucose level. Haloperidol, risperidone, clozapine and diazepam are used in the treatment of choreatic movements. The prognosis is usually good. In 74% of the cases choreatic movements are brought under control after the normalisation of blood glucose level. The recovery can last up to 10 months, but patients mostly recover completely within 6 months.

We have presented a male patient, 78, who was admitted to the Department of Neurology of the Karlovac General Hospital, because he had noticed uncotrolled choreatic-hemiballistic movements of his right arm and legs 8 days prior to his admittance. He didn´t complain about headache or vomitting, nor did he have any other complaints.

Otherwise, the patient suffers from hypertension and chronic obstructive lung disease. A few years ago he was undergone a transurethral resection of the prostate and then had radiotherapy. He had regular controls by urologist. He denies having a diabetes.

His neurological status at admittance shows uncontrolled movements of his right arm according to a choreatic type, without a motor deficit or other neurological disaturbances or seizures. His lab reuslts show a high blood glucose level of 32.3 mmol/l; HbA1c was ˃ 15%, that is ˃ 140mmol/mol. CT scan of the brain shows a hypodense area of about 27 mm in the left basal ganglia area. The MRI of the brain verifies the existence of hyperintense lacunar lesions in caudate nucleus area, as well as left thalamus.

The treatment started with highly effective insuline according to blood glucose profile and then haloperidol was included in therapy. After about 10 days, choreatic movements were slowed down. In our case, although the patient was unaware of higher blood sugar levels, choreatic movements were probably caused by hyperglycemia.

The very fact that unregulated glucose concentration in blood can lead to exhausting neurological symptoms such as choreatic-hemiballistic movements, emphasizes the importance of regular controls of blood sugar, as well as other risk factors with our patients.

Literature

  1. American Journal of Case reports: Chad J. Cooper
  2. The Journal of Emergency Medicine, Vol. 43, No.3, pp.442-444, 2012
  3. Lin, J.J., Chang, M.K. Hemiballism-hemichorea and non-ketotic hyperglycemia. J Neurol Neurosurg Psychiatry. 1994;57:748–750.
  4. Oh, S.H., Lee, K.Y., Im, J.H., Lee, M.S. Chorea associated with non-ketotic hyperglycemia and hyperintensity basal ganglia lesion on T1-weighted brain MRI study: a meta analysis of 53 cases including four present cases. J NeurolSci. 2002;200:57–62.
  5. Kranick, S.M., Price, R.S., Prasad, S., Hurtig, H.I. Clinical reasoning: a 52-year- old woman with subacute hemichorea. Neurology. 2008;71:e59–e62.
LCIG U TERAPIJI PARKINSONOVE BOLESTI – NAŠA ISKUSTVA

Svetlana Tomić, Danijela Skelac, Jagoda Kragujević, Tihana Gilman Kuric,Tomislav Pučić, Zvonimir Popović

Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Osijek, Osijek, Hrvatska

Medicinski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku, Osijek, Hrvatska 11.

UVOD: Kontinuirana duodenalna infuzija levodope (LCIG) je terapijska opcija u liječenju uznapredovale faze Parkinsonove bolesti kada se peroralnom terapijom u bolesnika više ne može postići zadovoljavajući terapijski odgovor. Primjena lijeka provodi se kontinuirano putem sonde smještene u jejunum bolesnika preko perkutane gastrostome. Sa vanjske strane sonda je spojena na uređaj koji ubrizgava lijek iz kazete u kojoj se nalazi levodopa/karbidopa u obliku gela. U radu smo željeli prikazati naša iskustva sa primjenom LCIG terapije.

ISPITANICI I METODE: Svi bolesnici su ispitani prije i nakon uvođenja terapije za prisutnost diskinezija i „off“ perioda i ne-motoričke simptome korištenjem Unified Parkinson Disease Scale (UPDRS ) dio IV i Non Motor Symptoms Questionnaire (NMSQ). Demografski podaci o dobi, spolu, dužini trajanja bolesti, nuspojavama te tijeku liječenja također su analizirani.

REZULTATI: obradili smo 15 bolesnika kojima je uvedena LCIG u periodu od 2013-2017. godine. Prosječna životna dob iznosila je 64,2, a prosječna dužina trajanja bolesti 10,4 godine. Prije uvođenja LICG 66,67% bolesnika imalo je diskinezije, u 2 pacijenata su bile teško onesposobljavajuće, a 2 umjerenog ili srednje teškog stupnja. Nakon uvođenja LICG učestalost diskinezija bila je u 80%, pri tome samo u 1 pacijenta teško onesposobljavajuća, u 1 blagog stupnja, a u ostalih bez utjecaja na funkciju. „Off“ periode je prije terapije prijavilo 100%, a nakon uvođenja 33,3% bolesnika. NMSQ prosječni zbir prije uvođenja terapije iznosio je 13,93, a nakon 12,25. Razlika u pojavnosti „off“ perioda statistički je bila značajno manja nakon uvođenja terapije u odnosu na period na peroralnoj terapiji (p<0,05), dok za diskinezije i ne-motoričke simptome nismo uočilistatistički značajnu razliku. Od ukupnog broja bolesnika 8 je još uvijek na terapiji sa zadovoljavajućim odgovorom, 3 bolesnika su isključena sa terapije (1 zbog učestalih padova, 1 zbog kontinuiranih bolova u abdomenu i 1 zbog diskinezija i neadekvatne suradnje sa njegovateljem), a 4 pacijenta su umrla (3 od stanja neovisnih od LCIG terapije, 1 radi malignog neuroleptičkog sindroma nerazjašnjene etiologije). Od nuspojava najčešće su prijavljivani problemi sa sondom i PEG-om, potom lokalni infekt, problemi sa pumpom, te tek u jednom slučaju psihoza i jaki bolovi u abdomenu.

ZAKLJUČAK: terapija LICG značajno poboljšava motoriku skraćivanjem „off“ perioda. Pojavnost diskinezija bila je učestalija na LICG terapiji, no intenzitet je bio blaži i manje je utjecao na funkciju bolesnika. Učestalost ne-motoričkih simptoma nije se bitnije promijenila na LICG terapiju. Nuspojave su u najvećem broju slučajeva bile vezane za sondu i pumpu i tek rijetko su bile značajne i zahtjevale prekid terapije.

 

Duboka mozgovna stimulacija kod zadnjih 100 pacijenata s Parkinsonovom bolesti

Vladimira Vuletić, Ante Tolić, Klinika za neurologiju, KBC Rijeka, Darko Chudy, Zavod za neurokirurgiju, KB“Dubrava“, Zagreb

Duboka moždana stimulacija (DBS) je postala vodeća operativne metoda u liječenju uznapredovalih i medikamentozno nereaktibilnih bolesti pokreta, prvenstveno Parkinsonove bolesti, distonije i esencijalnog tremora. Cilj ovog istraživanja je bio vidjeti efekt DBS-a na motoričke i nemotoričke simptome u oboljelih od Parkinsonove bolesti.

Testirali smo zadnjih 100 pacijenata koji su učinjeni u zadnje 3 godine. Kao glavne mjerne instrumente ishoda koristili smo: skalu funkcionalne neovisnosti “Functional Independence Measure (FIM) instrument, “Unified Parkinson Disease Rating Scale” (posebno motorni dio i dio o svakodnevnoj životnoj aktivnosti ) (UPDRS), skale za nemotoričke simptome u Parkinsonovoj bolesti (NMS Questioner (NMSQ) i NMS scale (NMSS),) doze levodope i skalu kvalitete života.

Svi promatrani pacijenti sa Parkinsonovom bolesti su imali poboljšanje u motornom dijelu za 76% dijelu svakodnevne životne aktivnosti za 45,9 %, smanjena je doza levodope u prosjeku za 50% , poboljšanje u FIM zbroju za 58,3 %, redukciju nemotoričkih simptoma za 45%, te u skalama kvalitete života za 30%.

U zaključku potvrdili smo da DBS ima veliku korist za bolesnike sa Parkinsonovom bolesti i pomaže u postizanju maksimalnog funkcionalnog poboljšanja i boljoj kvaliteti života.

Duboka moždana stimulacija kod bolesnika s generaliziranom distonijom

Vladimira Vuletić, Ante Tolic, Klinika za neurologiju, KBC Rijeka:  Darko Chudy, Zavod za neurokirurgiju, KB Dubrava

Duboka moždana stimulacija (DBS) je postala vodeća operativne metoda u liječenju uznapredovalih i medikamentozno nereaktibilnih bolesti pokreta, prvenstveno Parkinsonove bolesti, distonije i esencijalnog tremora. Cilj ovog istraživanja je bio vidjeti ishod liječenja DBS-om oboljelih od generalizirane distonije.

Promatrali smo 20 bolesnika s generaliziranom distonijom operirane zadnje 3 godine. Kao glavne mjerne instrumente ishoda koristili smo: skalu funkcionalne neovisnosti “Functional Independence Measure (FIM) instrument, “Burke-Marsden-Fahn Dystonia Scale “(BMFDS), “Toronto Western Spasmodic Torticollis Rating Scale” (TWSTRS), i skalu kvalitete života.

Svi bolesnici s generaliziranom distonijom su imali poboljšanje u motornom djelu BMFDS skale u prosjeku za 75%, a bolesnik s cervikalnom distonijom je imao poboljšanje po TWSTRS skali oko 59%, te poboljšanje mjereno FIM skalom za 78% i kvaliteti života mjerena za 70%.

U zaključku, potvrdili smo da DBS ima veliku korist za bolesnike s generaliziranom distonijom u postizanju maksimalnog funkcionalnog poboljšanja i boljoj kvaliteti života. 

LCIG u terapiji Parkinsonove bolesti –naša iskustva

Svetlana Tomić, Danijela Skelac, Jagoda Kragujević, Tihana Gilman Kuric, Tomislav Pučić, Zvonimir Popović

Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Osijek, Osijek, Hrvatska Medicinski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku, Osijek, Hrvatska

UVOD: Kontinuirana duodenalna infuzija levodope (LCIG) je terapijska opcija u liječenju uznapredovale faze Parkinsonove bolesti. U radu smo željeli prikazati naša iskustva s primjenom LCIG terapijom.

ISPITANICI I METODE: Svi bolesnici su ispitani prije i nakon uvođenja terapije za prisutnost diskinezija i „off“ perioda i ne-motoričke simptome korištenjem Unified Parkinson Disease Scale (UPDRS ) dio IV i Non Motor Symptoms Questionnaire (NMSQ). Demografski podaci o dobi, spolu, dužini trajanja bolesti, nuspojavama te tijeku liječenja također su analizirani.

REZULTATI: obradili smo 15 bolesnika u periodu od 2013-2017. godine. Prosječna životna dob iznosila je 64,2, a prosječna dužina trajanja bolesti 10,4 godine. Prije uvođenja LICG 66,67% bolesnika imalo je diskinezije, u 2 pacijenata su bile teško onesposobljavajuće, a 2 umjerenog ili srednje teškog stupnja. Nakon uvođenja LICG učestalost diskinezija bila je u 80%, pri tome samo u 1 pacijenta teško onesposobljavajuća, u 1 blagog stupnja, a u ostalih bez utjecaja na funkciju. „Off“ periode je prije terapije prijavilo 100%, a nakon uvođenja 33,3% bolesnika. NMSQ prosječni zbir prije uvođenja terapije iznosio je 13,93, a nakon 12,25. Razlika u pojavnosti „off“ perioda statistički je bila značajno manja nakon uvođenja terapije u odnosu na period na peroralnoj terapiji (p<0,05), dok za diskinezije i ne-motoričke simptome nismo uočili statistički znajačnu razliku.

ZAKLJUČAK: terapija LICG značajno poboljšava motoriku skraćivanjem „off“ perioda. Pojavnost diskinezija bila je učestalija na LICG terapiji, no intenzitet je bio blaži i manje je utjecao na funkciju bolesnika. Učestalost ne-motoričkih simptoma nije se bitnije promijenila na LICG terapiju.

Nemotorni simptomi u početnoj Parkinsonovoj bolesti u usporedbi s normalnim starenjem

 Autori: Bago Rožanković Petra, Vučak Novosel Lovorka, Stojić Maristela

Zavod za neurologiju, Klinička bolnica Dubrava

Sažetak

 Uvod: Nemotorni simptomi (NMS) su česti u Parkinsonovoj bolesti (PB) te imaju značajan utjecaj na bolesnikovu kvalitetu života. Prevalencija i pojedine domene NMS u neliječenih bolesnika s početnom PB ostaju nepoznati, osobito u usporedbi s normalnim starenjem. Cilj istraživanja bio je utvrditi postojanje NMS u neliječenih novootkrivenih bolesnika s PB.

Bolesnici i metode: Učestalost i težina NMS utvrđena je koristeći se specifičnom “Non-Motor Symptoms Scale” (NMSS) kod neliječenih bolesnika s novootkrivenom PB (n=71) i po dobi usporedivih kontrolnih zdavih ispitanika (n=60). U skupini bolesnika s PB korištene su i sljedeće skale: “Motor section of the Unified Parkisnon Disease Rating Scale” (mUPDRS) i “Hoehn and Yahr” (HY).

Rezultati: Broj NMS i NMSS rezultati bili su značajnije viši u bolesnika s PB nego u kontrolnoj skupini (p<0.001). Nije dokazana povezanost rezultata NMSS s dobi, spolom u objema grupama i dodatno s mUPDRS i HY stupnjem u grupi bolesnika s PB. U bolesnika s PB najčešći su poremećaji raspoloženja/kognicije, pažnje/pamćenja uz gastrointestinalne simptome, a rijetko su prisutni u kontrolnoj skupini.

Zaključak: NMS u neliječenoj, novootkrivnenoj PB javalju se češće s izraženijim i različitim domenama uspoređujući s normalnim starenjem.

Učinak botulinum toksina tipa A na kognitivne funkcija u bolesnika s cevikalnom distonijom

Maja Relja i Vladimir Miletić

Referentni centar za poremećaja pokreta i heredodegenerativne bolesti Ministarstva zdravstva RH, Klinički bolnički centar, Neurološka klinika Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, KBC-Kišpatićeva 12, 10 000 Zagreb

Cervikalna distonija (CD) najučestaliji je oblik fokalne distonije koja predstavlja treći po učestalosti poremećaj pokreta. Distonija se tradicionalno smatrala isključivo motoričkim poremećajem s dominantnom hiperaktivnošću grupe mišića uz patološki položaj zahvaćenih zglobova, primjerice glave i vrata u CD. Danas je slično kao u Parkinsonovoj bolesti prihvaćeno postojanje udruženih ne-motoričkih simptoma poput senzornih poremećaja i boli, depresije, anksioznosti, poremećaja spavanja i kognitivnih ispada. Lokalna primjena botulinum toksina tipa A (BTX-A) je terapija izbora u liječenju distonije zbog relaksacije mišića kao posljedice blokade kolinegičke transmisije na neuromuskularnoj sinapsi. Dugo vremena učinak BTX-A pripisivao se isključivo perifernom djelovanju na razini neuromuskularne blokade, te su se i učinci lijeka kao i nuspojava u kliničkim istraživanjima kvantificirali isključivo motoričkim ocijenskim ljestvicama (TWSTRS). Danas postoje jasni dokazi o centralnom učinku BTX-A, s još uvijek nejasnim mehanizmom ulaska u ŠŽS.

Cilj našeg istraživanja bio je ispitati učinak na kognitivne funkcije u bolesnika s CD prije i nakon primjene terapije BTX-A.

U istraživanje je bilo uključeno 10 bolesnika (6 žena, 4 muškarca) u dobi od 26-63 godine starosti s dijagnozom primarne CD koji do tada nisu bili liječeni BTX-A nakon potpisanog pristanka sa zbrojem ≥ 27 na probirnom testu Skale minimalnog mentalnog statusa (‘Mini Mental Status Examination-MMSE’) i prihvatljivim stupnjem depresije ≥ 13 prema Beckovom upitniku za depresiju (Beck Depression inventory – BDI). Kognitivno testiranje provedeno je prije i najmanje 3 mjeseca nakon primjene prve doze BTX-A (150-200U) u cilju liječenja CD.

Kognitivno testiranje provedeno je pomoću Cogtest® (Cogtest, Inc., Delaware, SAD) koji se sastoji od kompjuteriziranih kognitivnih testova koji pokrivaju različite kognitivne domene, a koriste se u Referentnom centru Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske za poremećaje pokreta i heredodegenerativne bolesti, Klinike za neurologiju, Kliničkog bolničkog centra Zagreb i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U ovom istraživanju koristili smo sljedeće testove: 1. Auditory Number Sequencing (ANS), namijenjen ispitivanju verbalne radne memorije i egzekutivne funkcije 2. Spatial Working Memory (SWM), test za procjenu neverbalne radne memorije 3. Strategic Target Detection (STD), test za procjenu kompleksne pažnje, brzine procesiranja podataka i egzekutivne funkcije 4. Continuous Performance Test

– Flanker version (Flanker CPT) namijenjen ispitivanju sposobnosti diskriminacije, održavanja pažnje i sposobnosti da se zadrži adekvatna učinkovitost tijekom izvršavanja kognitivno zahtjevnog zadatka 5. Tower of London (ToL), test za ispitivanje egzekutivnih funkcija, specifično predodređen za procjenu sposobnosti prostornog planiranja i rješavanja problema.

U Zaključku: primjenom kompjutoriziranog testiranje nismo našli poremećaj kognitivnih funkcija u bolesnika s CD, kao ni učinak terapije BTX-A na kognitivne funkcije, što ukazuje na sigurnost primjene lijeka unatoč mogućem i centralnom učinku. Ovo je prvo istraživanje učinka BTX-A na kognitivne funkcije primjenom kompjutoriziranih testova za procjenu kognitivnih funkcija. Potrebno je naglasiti da je neophodno daljnje praćenje i kognitivno testiranje tijekom kronične primjene BTX-A u liječenju CD za specifičnu procjenu učinka lijeka na kogniciju i procjenu centralnog učinka. Ovaj je rad financirala sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom Klostridijski neurotoksini i mozak (IP-2014-09-4503).

BOL I GLAVOBOLJA
Inzulinski neuritis- prikaz slučaja

Duška Šklebar, Sandra Vučković Rebrina, Sveučilišna klinika Vuk Vrhovac, KB Merkur, Zagreb,  Ivan Šklebar,  Ambulanta za bol KB Sveti Duh, Zagreb

Dobra regulacija glikemije primarni je cilj liječenja šećerne bolesti i prevencije kroničnih komplikacija. U našoj svakodnevnoj praksi nailazimo na slučajeve bolesnika kod kojih je brza i dobra regulacija glikemije izazvala pojavu neuropatske boli jakog intenziteta ili je pojačala intenzitet od ranije prisutne blage do umjerene boli neuropatskog karaktera. Prevalencija takvih bolesnika nije velika, ali je incidencija u porastu.

Prikazuje se slučaj muškarca od 48 godina s novootkrivenom šećernom bolešću. Inicijalni simptom i razlog javljanja obiteljskom liječniku bila je blaga bol s neuropatskim karakteristikama u području stopala. Četiri mjeseca po uvođenju inzulinske terapije i promjene načina života u smislu korekcije prehrane i povećanja fizičke aktivnosti pacijent se javlja neurologu zbog intenzivne boli tipa žarenja i pečenja (VAS 10) koja je počela u području desnog bedra, a kasnije se proširila na donji dio leđa i lijevo bedro. Istovremeno bila je prisutna i alodinija u navedenim područjima te značajne smetnje usnivanja i prosnivanja. Vrijednost HgA1c je s početnih 12,2 % smanjena na 6,1%. Kako je u spomenutom razdoblju zabilježen značajan gubitak tjelesne težine, zatražena je dodatna dijagnostička obrada u smislu isključenja maligniteta. EMNG je pokazao kronične neurogene promjene na razinama C5/C6 i L4/L5/S1 uz polineuropatske promjene aksonalnog tipa na rukama i nogama. Utvrđena je i insuficijencija  vitamina D. Pacijentu je propisana terapija pregabalinom  i duloksetinom koja se postupno podizala do maksimalnih doza. Proveden je i tretman akupunkturom. Redovito je uzimao tioktatnu kiselinu 600 mg i vitamin D. Bio je potreban značajan psihološki suport. Nakon nekoliko mjeseci bol se postepeno smanjivala, pa su postepeno smanjene i doze pregabalina i duloksetina.

Naše kliničko iskustvo na većem broju bolesnika pokazuje da je opisani poremećaj prolazan, ali su tegobe intenzivne. U simptomatskom liječenju boli potrebno je slijediti

Smjernice za liječenje neuropatske boli jakog intenziteta Europskog udruženja za liječenje boli.

Ključne riječi: dijabetička neuropatija, inzulinski neuritis, neuropatska bol

NON-CONVULSIVE STATUS EPILEPTICUS – CAUSE OR THE CONSEQUENCE OF CARDIOGENIC EVENT?

Sušak R¹, Popović Z¹, Gilman Kuric T¹, Čandrlić M¹, Jurić S¹, Vladetić M¹
¹University Hospital Centre Osijek, Department of Neurology, Osijek, Croatia

Purpose:
Many studies have shown the increased association between cardiogenic injury and status  epilepticus, proposing that it attributes to acute and chronic cardiac injury. The complications get even harder to resolve and can lead to long-term consequences, if the condition is unrecognised. Here we describe a successful treatment of unrecognised non-convulsive status epilepticus with valproic acid, following recent heart attack in a 80-year old female

Method:
Casereport

Results:
An 80-year old woman was admitted to Neurology department due to falling often and reported vertigo, associated to older age and a loss of balance. After the thorough medical examination and insight in the patient´s medical history, it was reported that a month ago she had a cardiac bypass following a heart attack. Generally she was in good health, with no previous major illnesses other than hypertension and pulmonary embolism afew years ago.

Performed EEG showed continuous spike-wave complexes 3-4 cycles per second above both hemispheres, matching petite-mal status epilepticus, during next three days. After administration 10mg of diazapam combined with saline solution, EEG showed discrete improvement in comparison to previous one as well as slight improvement of her cognitive skills. Besides discrete change in her mental status and a rarely observed twitching of thumb, there were no other signs of seizure. After receiving valproic acid her mental status turned normal and after a while EEG showed only light dysrhythmic disturbances. She was dismissed with antiepileptic  therapy and is now feeling well.

Conclusion:

Considering the facts, we propose that the most probable cause of event in this case is patient´s undiagnosed epilepsy that evolved in non convulsive epileptic status which caused cardiogenic disorder.  The second possibility that should be considered is probably lowered convulsive threshold, which in this case combined with cardiogenic provocation,resulted in non-convulsive  epileptic status.

The true trigger in this case remains debatable, however, it is our intention to  emphasize the importance and prevalence of unrecognised non-convulsive status epilepticus  regarding it´s possible cardiogenic consequences and systemic complications that can be life  threatening.

References:

  1. Trinka, E., Cock, H., Hesdorffer, D., Rossetti, A. O., Scheffer, I. E., Shinnar, S., Shorvon, S. and Lowenstein, D. H. (2015), A definition and classification of status epilepticus – Report of the ILAE Task Force on Classification of Status Epilepticus. Epilepsia, 56: 1515–1523. doi:10.1111/epi.13121.
  2. Soundarya N, Lawrence D, Samip J, et al. Elevation of Cardiac Troponins in Prolonged Status Epilepticus: A Retrospective Chart Analysis. SOJ neurology. 2014;1(1):1-4.
  3. Hocker, S., Prasad, A. and Rabinstein, A. A. Cardiac injury in refractory status epilepticus. Epilepsia, 54: 518–522. doi:10.1111/epi.12017.
  4. Metcalf CS, Poelzing S, Little JG, Bealer SL. Status epilepticus induces cardiac myofilament damage and increased susceptibility to arrhythmias in rats. American Journal of Physiology – Heart and Circulatory Physiology Dec 2009, 297 (6) H2120-H2127.
  5. Hocker S. Systemic complications of status epilepticus–An update. Epilepsy Behav. 2015 Aug;49:83-7.
MIASTENIJA GRAVIS U STARIJIH – PRIKAZ SLUČAJA

Knežević Poljak L, Gilman Kuric T, Tomić S, Mišević S, Vukašinović Soljačić DŠ, KBC Osijek, Klinika za neurologiju

Miastenija gravis (MG) je kronična autoimuna bolest karakterizirana slabošću i patološkom zamorljivošću skeletnih mišića. Posljedica je poremećaja postsinaptičke transmisije uslijed pojave različitih protutijela (anti NAChR, anti MuSK, anti LRP4, te anti agrin Pt). Prema zahvaćenosti mišića razlikujemo okularni, bulbarni i generalizirani oblik bolesti. Javlja se češće u mladih žena(<40) i starijih muškaraca(>60), no može se javiti u svakoj životnoj dobi. Ovisno o dobi kada se javlja razlikujemo rani početak bolesti (<50 godina), te kasni početak (>50 godina).

Bolesnica u dobi od 85 godina primljena je na našu Kliniku zbog sumnje na miastenički sindrom. Smetnje su nastupile mjesec dana pred prijem i postupno su se pogoršavale, a obitelj je primijetila da su smetnje izraženije u popodnevnim i večernjim satima. Po prijemu u kliničkom statusu registrira se ptoza oba kapka, bez poremećaja bulbomotorike i bez dvoslika, dizartričan govor uz pozitivan test brojanja, otežano gutanje, uz izrazitu slabost sva 4 ekstremiteta koje nije mogla odići od podloge. Po prijemu na Kliniku bolesnici se učini prostigminski test koji je bio pozitivan, te se u terapiju uvodi Mestinon 3×1 tbl po zadanoj satnici. Na primijenjenu terapiju bolesnica je od drugog dana po uvođenju terapije  u potpunosti urednog statusa, a tijek boravka protječe bez komplikacija. Tijekom hospitalizacije učinjena je opsežna somatska obrada kojom je isključena paraneoplastička etiologija smetnji. Testiranje na Pt na NAChR bilo je pozitivno.

Novije epidemiološke studije opisuju porast incidencije MG u starijih ljudi, što se može objasniti povećanom svjesnošću liječnika o pojavi ove bolesti u starijih osoba.

Velika nerupturirana aneurizma bazilarne arterije (BA) kao uzrok locked-in syndrome u bolesnika s akutnim opstruktivnim hidrocefalusom

David Bonifačić, Zlatko Kolić, Melita Kukuljan, Duje Vukas, Vladimira Vuletić, Klinika za neurologiju KBC Rijeka, Medicinski fakultet Rijeka

Uloga monocita i monocitnog kemoatraktivno proteina 1 (MCP-1) kao mogućeg ranog pokazatelja ishoda bolesti kod bolesnika s ishemičnim moždanim udarom

David Bonifačić, Vlatka Sotošek Tokmadžić, Lidija Tuškan-Mohar, Vladimira Vuletić, Natalia Kučić, Klinika za neurologiju KBC Rijeka, Medicinski fakultet Rijeka

Vanilmandelična kiselina (VMA) i homovanilična kiselina (HVA) kao mogući prognostički biomarkeri u urinu oboljelih od ishemijskog moždanog udara

David Bonifačić, Vlatka Sotošek Tokmadžić, Valentino Rački, Lidija Tuškan-Mohar, Vladimira Vuletić, Natalia Kučić, Klinika za neurologiju KBC Rijeka, Medicinski fakultet Rijeka

Prikaz bolesnice sa sindromom MELAS

Bučuk Mira, Vuletić Vladimira, Perković Olivio, Tomić Zoran, Novak Nevia, Sošić Matija, Klinika za neurologiju KBC Rijeka, Medicinski fakultet Rijeka

GLAVOBOLJA ZBOG PREKOMJERNOG UZIMANJA ANALGETIKA  („MEDICATION OVERUSE HEADACHE“)

Z.Tomić, M.Sošić, V.Vuletić

Recidiv napadaja nakon ukidanja antiepileptičke terapije- prikaz slučaja Novak

Škarpa-Prpić, O.Perković, Klinika za neurologiju KBC Rijeka, Medicinski fakultet Rijeka

Infarkt mozga u bolesnika s Hemoglobin Lepore sindromom – prikaz slučaja

Prof.dr.sc. Lidija Tuškan- Mohar, mr.sc. Adriana Prunk-Drmić, Anja Babić,dr.med., Klinika za neurologiju KBC Rijeka, Medicinski fakultet Rijeka

Trudnoća kad je nužna neurološka konzultacija – prikaz slučaja

dr.sc. Marina Bralić ,dr.med., Klinika za neurologiju KBC Rijeka, Medicinski fakultet Rijeka

Duboka moždana stimulacija kod bolesnika s generaliziranom distonijom

Vladimira Vuletić, Ante Tolic, Klinika za neurologiju, KBC Rijeka, Darko Chudy, Zavod za neurokirurgiju, KB Dubrava

Duboka mozgovna stimulacija kod zadnjih 100 pacijenata s Parkinsonovom bolesti

Vladimira Vuletić, Ante Tolić, Klinika za neurologiju, KBC Rijeka, Rijeka
Darko Chudy, Zavod za neurokirurgiju, KB“Dubrava“, Zagreb

Atipična migrenska glavobolja kao klinička prezentacija reverzibilnog cerebralnog vazokonstrikcijskog sindroma

Ivana Kobasić, Ivana Hustić, Mateja Bošković, Arijana Lovrenčić-Huzjan, Vanja Bašić-Kes

Klinički bolnički centar ‘’ Sestre milosrdnice’’, Zagreb, Hrvatska

Reverzibilni vazokonstrikcijski sindrom (RCVS) je cerebrovaskularni poremećaj povezan s reverzibilnim multifokalnim suženjima cerebralnih arterija koji se tipično prezentira glavoboljom ”poput udara groma“ te manje često žarišnim neurološkim deficitima kao posljedicom hemoragijskih ili ishemijskih moždanih udara. Migrena je učestala primarna glavobolja, a noviji podaci pokazuju preklapanje s RCVS. U osoba s migrenom, migrenska glavobolja može biti klinička prezentacija niza drugih bolesti, npr. meningitisa, disekcije i dr.

Opisujemo bolesnicu koja se javila na neurološki pregled radi naglo nastale jake desnostrane hemikranije, koja je kroz 3 dana oscilirala te je bila praćena u nekoliko navrata prolaznim smetnjama vida u vidu migrenske aure i parestezijama lijeve ruke i lijeve strane lica, trajanja dužeg od 20 minuta. Nakon tri dana glavobolja se transformirala u blažu glavobolju i nelagodan osjećaj. Bolesnica je u anamnezi i ranije imala migrene bez aure. Zbog netipičnih simptoma bila je upućena na neurološki pregled. Transkranijskim doplerom (TCD) registrirane su povišene brzine strujanja krvi u desnim ograncima Willisovog kruga te je postavljena sumnja na reverzibilni cerebralni  vazokonstrikcijski sindrom. Učinjeni su CT mozga kao i CT angiografija koji nisu pokazali patomorfološkog supstrata. Primjenjena je terapija blokatorom kalcijevih kanala na koju se transkranijskimdoplerom prati pad brzina strujanja krvi te potpuna regresija glavobolje.

U osoba s migrenom, jaka hemikranija netipične prezentacije može ukazivati na RCVS. Netipični simptomi aure su vjerojatno tranzitorne ishemijske atake. Iako se neuroradiološka dijagnostika smatra zlatnim standardom u dijagnostici vaskularnih poremećaja, može pokazivati lažno negativne nalaze zbog centripetalnog razvoja RCVS. TCD može biti pouzdana neinvazivna pretraga u dijagnostici RCVS i praćenju terapijskog učinka.